Nekadašnji župnik na Prčanju u Boki, don Niko Luković, zapisao je u kulturno-povijesnom vodiču naziva „Boka kotorska“ sljedeće: „Kada sa pučine ulaziš u Boku, imaš osjećanje da stupaš u hram, kome je nebo jedini dostojan svod.“ Zatim i da je: „U Boki osobito čarobna mjesečina, kada brda pružaju svoje duge sjene, a varošice i more dobiju srebrnasti ton. Tada se u moru ogledaju kuće, palače i crkve sa zvonicima, pa ti se čini da su to tajanstveni stanovi sirena.“

Bokeljski sveci inspirirali su nastanak vrijednih umjetničkih djela

Kotorski zaljev / Foto: Tanja Maleš

Na spomenicima diljem Boke kotorske, od Herceg Novog, Perasta, Dobrote, Kotora, Mula, Prčanja i Tivta prepoznaje se katolički predznak na povijesno-umjetničkoj baštini. Baštini na kojoj su ostavila trag različita povijesno-stilska razdoblja, ali ono koje je danas najvidljivije na spomenicima jest barokno.

Tomu je sigurno išlo u prilog što je riječ o vremenu karakterističnom po gospodarskom prosperitetu kada se Boka razvija od pomorstva, a zbog čega se moglo ulagati u područja kao što je likovna umjetnost.

Ova su bokeljska mjesta poznata u katoličkom (naročito hodočasničkom) svijetu po crkvama sv. Jeronima, sv. Leopolda Mandića u Herceg Novom, crkve na umjetnom otoku Gospe od Škrpjela pred Perastom, crkvi sv. Eustahija, sv. Mateja u Dobroti, katedrale sv. Tripuna, te crkve blažene Ozane Kotorske, svete Klare i svetog Luke u Kotoru, Bogorodičine crkve na Prčanju, crkava sv. Marije i sv. Ilije u Stolivu, crkava Gospe od Anđela i Gospe od Snijega na Verigama, sv. Roka u Donjoj Lastvi, sv. Antuna u Tivtu, Gospe od Milosti na istoimenom otoku kod Tivta, sv. Petra u Bogdašićima. Naravno, i nizu drugih.

U pogledu na ovu baštinu prepoznaje se i kako su bokeljski sveci inspirirali nastanak vrijednih umjetničkih djela. Stoga o tome vrijedi znati više. Bokeljski sveci i blaženici štuju se ne samo u tom Zaljevu svetaca, nego i znatno šire.

Prisjetimo se, to su sveti Tripun, blažena Ozana Kotorska, blaženi Gracija, sveti Leopold Mandić ili pak službenica božja Ana Marija Marović. Svaki od ovih svetaca-blaženika živio je u različitom vremenu i prostoru, pa time i povijesnom kontekstu, a svaki od njih vezan je za drugi grad Boke kotorske. Na njihov život i djela upućuju nas tragovi koje su ostavili, molitva i djela kojom su utjecali na zajednicu u kojoj su živjeli, sjećanja suvremenika, životopisi i radovi istraživača koje možemo čitati. Pri tome valja imati na umu da su likovna djela inspirirana svecima jedinstvene poveznice koje sadrže individualne i nerijetko nadahnjujuće interpretacije vjernicima.

Blaženi Gracija iz Mula i sveti Leopold Mandić iz Herceg Novog

U naselju Muo smještenom uz Kotor crkva je Blažene Djevice Marije, Pomoćnice Kršćana, koja je ujedno i svetište blaženog Gracije. Riječ je o redovniku augustincu, svecu Euharistije, rođenom 1438. godine upravo u spomenutom bokeljskom ribarskom mjestu. Kao ribar i mornar najprije je plovio morem, a zatim u Mlecima 1468. godine stupio u redovništvo. O viziji koju je imao blaženi Gracija te o tome kako je iz Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora kod Venecije gdje je živio do smrti (1508.) svakako opširnije drugom prigodom.

Na likovnim djelima prikazuje se kao redovnik koji radi u vrtu i koji se na zvuk euharistijskog zvona želi pokloniti i to u prilici pretvorbe kruha i vina, kad se prema predaji pred njim otvorio crkveni zid i kad je ugledao Isusa. Spomenuta crkva u mjestu Muo izgrađena je 1864. godine, a za gradnju je pozvan Andrija Perišić iz Splita koji je kasnije izvodio i radove na zvoniku splitske katedrale.

Foto: Facebook stranica Svetište bl. Gracija iz Mula

Našem vremenu najbliži jest sveti Leopold Mandić (1866-1942.) franjevac kapucin iz Herceg Novog koji je najveći dio svoje svećeničke službe obnašao u Padovi. Bio je veliki ispovjednik i zagovornik jedinstva između Istočne i Zapadne Crkve. Uvijek je fascinantno prisjetiti se da je ovaj svetac četrdesetak godina ispovijedao svakodnevno deset, a katkad i više sati. Njemu su po utjehu ili savjet dolazili ljudi iz svih društvenih slojeva od intelektualaca do neobrazovanog puka, siromašni i imućni. Četiri desetljeća nakon smrti, proglasio ga je svetim papa Ivan Pavao II. 1983. godine.

Uz crkvu posvećenu Leopoldu Mandiću u rodnom gradu Herceg Novom, poznata je kapucinska župna crkva svetog Leopolda u zagrebačkoj Dubravi, zatim je ovom svecu posvećena crkva u Požegi, Koprivnici, a u Bosni i Hercegovini u Maglaju. Često se prikazuje na likovnim djelima kao svetac ispovjednik, sam ili u pratnji drugih svetaca s naših prostora. Vrijedi istaknuti upravo mozaik Josipa Biffela iz 1999. godine u svetištu franjevačke crkve Uznesenja Marijina u Makarskoj (na kojem je sv. Leopold prikazan sa svetim Jeronimom, blaženom Ozanom Kotorskom, Augustinom Kažotićom, Alojzijem Stepincem, Markom Križevčaninom).

Kotorski zaštitnici, sveti Tripun i blažena Ozana kotorska

U gradiću Kotoru, smještenom u unutrašnjem, upravo „najzakrivenijem“ prostoru Zaljeva, u podnožju brda Sveti Ivan, stoljećima istaknuto mjesto imaju zaštitnici toga grada, sveti Tripun i blažena Ozana Kotorska. Zato se katedrala posvećena svetom Tripunu, isticala otkad je izgrađena u srednjovjekovnom razdoblju (u 12. stoljeću), kao trobrodna crkva s kupolom i dva visoka tornja, ali i danas se ističe u vizuri grada kako arhitektonskim dimenzijama tako i skladom. U njoj se već više od 1200 godina čuvaju relikvije gradskog zaštitnika.

Katedrala svetog Tripuna Kotor / Foto: Pixabay

Sveti Tripun ranokršćanski je mučenik iz Frigije u Maloj Aziji koji je živio u trećem stoljeću, a njegovo ime označava „osobu plemenitog duha“. Pod progonstvom koje je proglasio rimski car Decije, mučeničkom smrću za kršćanstvo stradao je u osamnaestoj godini života. Kada se pred Akvilinom, prefektom Male Azije izjasnio kao kršćanin i odbio prinijeti žrtvu bogovima odrubljena mu je glava. Njegovo tijelo donijeli su mletački pomorci početkom 9. stoljeća u Kotor. Koliko su se Kotorani utjecali ovom svecu govori i činjenica da je bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom poznatom djelu „O upravljanju carstvom“ pisao o tome: „da Kotor ima i časti zemne ostatke svetog Tripuna mučenika, po čijem zagovoru ozdravljaju oni koje muče nečisti duhovi (duševne bolesti)“.

Tripun se na likovnim djelima prikazuje kao mladić, s palmom mučeništva i modelom grada Kotora. Takav se Tripunov lik može vidjeti na jednoj od rijetkih onovremenih sačuvanih srebrnih pala koja je postavljena u samom svetištu kotorske katedrale – sa svetačkim figurama poredanim u horizontalnim nizovima. Unutar središnje naglašenije arkade upravo je istaknutiiji lik ovog sveca zaštinika. Taj prikaz nam pokazuje kako je izgledao projekt katedrale u 14. stoljeću, a prije velikog potresa 1667. godine. Riječ je o potresu što je razorio Dubrovnik, a naziva se i „Velika trešnja“ te nije zaobišao Kotor pa je razorio katedralu svetoga Tripuna. Primjerice, kupola koja je srušena u tom potresu nije bila obnovljena u kasnijoj obnovi katedrale.

Foto: Kotorska biskupija

Kad je riječ o ikonografskom prikazu života svetog Tripuna treba istaknuti iznimnu reprezentativnost ostvarenog djela mletačkog baroknog kipara Francesca Cabiance u prostoru iznad prvotne memorije – crkve posvećene svetom Tripunu iz 9. stoljeća. Riječ je o Moćniku katedrale gdje se čuvaju relikvijari s moćima svetaca koje su Kotorani stoljećima skupljali. U tom prostoru na katu iznad sakristije, čuva se i najcjenjenija relikvija „Slavna glava“ svetog Tripuna. Uz kipove anđela i sv. Tripuna, za podnožja polukružnih niša unutar kojih su moći svetaca, Francesco Cabianca je izradio i 8 reljefa s opisanim prizorima iz svečeva mučeničkog života, poput scena: „Sveti Tripun ispred rimskog nadstojnika Akvilina u Niceji“, „Saslušanje svetog Tripuna“, „Svetog Tripuna odvode na stratište“, „Svetom Tripunu odrubljuju glavu“. Ono što je vrijedno zapažanja način je na koji je obradio prethodno spomenute scene iz Tripunova života. Naime, riječ je o 8 razrađenih prikaza na kojima su istaknuti ne samo dramatični trenuci važnih događaja iz Tripunova života, nego i detalji, poput fizionimije i odjeće likove. Uz to, i prostor je na prizorima naznačen vrlo uvjerljivo tako da se promatraču autentično tumače scene mučeništva.

Blažena Ozana Kotorska

Blažena Ozana Kotorska, također zaštitnica grada Kotora trajno je, kako vjersko tako i nadahnuće u likovnosti (kao i drugim područjima umjetnosti). U drugoj kotorskoj romaničkoj crkvi koja je izgrađena na mjestu kasnoantičke i za koju neki istraživači smatraju da je bila prvotna kotorska katedrala čuva se sarkofag s tijelom ove blaženice. Crkva nosi više naziva: crkva sv. Marije Koleđate, Marije od Rijeke ili Blažene Ozane.

Foto: Tanja Maleš

Ozana je rođena krajem 15. stoljeća u mjestu Relezi u okolici Podgorice u Crnoj Gori. Ovdje je provela djetinjstvo kao pastirica i to do četrnaeste godine kada odlazi u Kotor da bi se zaposlila kao služavka u kući kotorskog plemića Aleksandra Buće. Nakon toga postala je članica dominikanskoga trećeg reda. Važan događaj u njezinu životu odvio se na Veliki petak, kada je slušala propovijed o Isusovoj muci i smrti što ju je potaknulo na to da svoj život posveti Isusu, i to kao rekluza, životom zazidane djevice. Živjela je u ćeliji kod crkve sv. Pavla u Kotoru, tijekom gotovo 50 godina. Ozanin lik je danas predmet istraživanja, teološkog i vjerskog zanosa ne samo zbog svestrane osobnosti, nego jer je bila nadarena vizijama i proroštvima pa je u teškim trenucima pratila savjetima i usrdnom molitvom Kotorane. Posebno je ostala zapamćena u svijesti Kotorana tijekom tursko-mletačkog rata (1538–1540.) kada ih je poticala da se hrabro bore.

Brončane vratnice kipara Vaska Lipovca na ulazu u crkvu blažene Ozane Kotorske / Foto: Facebook

U pogledu likovnih prikaza blažene Ozane, ona se najčešće prikazuje kao dominikanka s križem i bičevima, nerijetko u ćeliji gdje je živjela desetljećima. Najveće likovno djelo u Kotoru koje tematizira život ove svetice su brončane vratnice kipara Bokelja koji je živio u Splitu, Vaska Lipovca. Upravo su postavljena na ulazu u spomenutu crkvu Blažene Ozane Kotorske. Na jednom oltaru postavljeno je i njezino tijelo u sarkofag koji je 1929. izradio hrvatski kipar Antun Augustinčić. Na brončanim vratnicama u 24 reljefna kvadratna polja prikazao je Lipovac važne motive i događaje iz života blažene Ozane: od vremena kada je bila pastirica, dolaska u Kotor, duhovnog poziva koji je imala na Veliki petak, spomenute opsade Hajrudina Barbarose, u ćeliji sv. Pavla do smrti. U intervjuu (za emisiju i knjigu Bokobran) prije nekoliko godina o ovome djelu kazao mi je nedavno preminuli akademik Tonko Maroević da je „To je moderni strip jedne naivne teme, seljakinje koja silazi s brda. Vasko Lipovac se gotovo identificira, prepoznaje se u tom njezinu odnosu prema brdu i prema moru. Mislim da je pronašao korelative za ambijent u reljefima, što je zbilja vrlo teško statično uhvatiti taj duh, genius loci. Upravo portal, brončana vrata te crkve bl. Ozane koja je naručio don Branko Sbutega, vrhunsko je djelo, kako bih rekao – sinteza tradicije i suvremenosti.“

U crkvi na otoku Gospe od Škrpjela pred Perastom na slici „Sacra Conversazione“ prikazana su četiri sveca-blaženika Boke kotorske, blaženi Gracija, sveti Leopold Mandić, blažena Ozana Kotorska te službenica božja Ana Marija Marović što je djelo Voja Stanića, suvremenog crnogorskog slikara koje se ističe u sačuvanom autentičnom baroknom ambijentu. Potonje spomenuta službenica Božja, Ana Marija Marović porijeklom je iz Dobrote, a živjela je i stvarala u Mlecima u 19. stoljeću. Bila je pjesnikinja, slikarica nazarenske škole te glazbena umjetnica čiji svetački i stvaralački ulog zavrjeđuje više upućivanja i opsežnije opservacije, kao i ovdje „dotaknuta“ tema Zaljeva svetaca.

Gospa od Škrpjela / Foto: Pixabay

Emisiju Sakralna baština poslušajte ovdje: