Josip Zlatko Biffel rođen je 1933. godine, a umro 5. kolovoza 2018. u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1959. diplomiravši u klasi Đure Tiljka. Od 1960. godine izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavljivao je ilustracije za koje je dobivao priznanja i nagrade. Radio je u Školi za primijenjenu umjetnost od 1969. do 1979., potom od 1979. na Akademiji likovnih umjetnosti kao docent, a od 1986. kao redoviti profesor. Kao redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu radio je do 1993. godine. Radovi mu se nalaze u brojnim, napose franjevačkim crkvama, ali i privatnim kolekcijama.

O Biffelovu je slikarstvu urednica emisije Sakralna baština, Nevenka Šarčević, razgovarala s redovitim profesorom na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, akademskim slikarom Jagorom Bučanom.

Bili ste student prof. Biffela na Akademiji likovnih umjetnosti. Godinama ste ga susretali, razgovarali i družili se s njim. Istaknuli ste ga kao jednog od dvojice učitelja kojima ste posvetili svoju knjigu “Riječ je o slici”. Kakav je profesor Biffel bio kao učitelj? Što ste baštinili od njega i kako gledate na njegovo slikarsko “posvećenje”?

Josip Biffel bio je doista izniman učitelj. On je bio profesor, ali ja sam ga uvijek doživljavao učiteljem. Funkcija učitelja u sebi uključuje vid inicijacije; ona pretpostavlja osobno uvođenje pojedinca u određeno znanje pomoću izravnoga iskustva. Dakle, nije riječ o pukom izlaganju izvjesnoga sadržaja, nego o prijenosu osobnoga spoznajnoga iskustva koji uključuje aktivno, izravno sudioništvo. Tako je u slučaju duhovnoga učiteljstva, a jednako je i s likovnim, odnosno umjetničkim učiteljstvom, ako je ono izvorno, odnosno nepatvoreno. U tom smislu Biffel je bio izniman učitelj, jednako kao i profesor. Odlikovao se mnogim vrlinama, prije svega, velikom erudicijom, vrsnim poznavanjem materije koju je predavao. To je bilo crtanje, odnosno slikanje, a njega je resila sposobnost da vlastito umijeće u tim disciplinama prenese na spontan i jednostavan, umješan način. Ujedno, bio je kadar na vrlo diskretan način pružiti poticaj i podršku studentima kada je za to bilo potrebe. Biti njegovim studentom bilo je iznimno iskustvo, koje se tijekom godina dodatno nadograđivalo. Kasnije sam mu bio suradnik, odnosno asistent na Akademiji, a ujedno sam ga redovito posjećivao u njegovu atelieru. Teško mi je u tim višestrukim sedimentima našega dugogodišnjega druženja razlučiti sve slojeve koji uključuju razmjenu dragocjenih misli, zapažanja i doživljaja.

Postoje li neke anegdote koje biste izdvojili, a obilježile su vaše susrete?

Tih anegdota bilo bi mnogo. Većina bivših studenata Akademije pamte tek nekoliko rečenica, dva do tri korisna savjeta, koje su tijekom studija primili od svojih profesora. Moje iskustvo puno je bogatije zahvaljujući nekolicini dragocjenih nastavnika, među kojima se uz Mladena Pejakovića, bio isticao upravo Biffel. Što izdvojiti za ovu prigodu? Pada mi na pamet njegov specifičan način pohvale i pokude u istoj verbalnoj gesti. Po tome je bio nenadmašan. Prisjećam se načina na koji je pristupao radovima koji su bili onako ovlaš nabačeni, prilično nespretno i nehajno, s malo izvornoga interesa i pravoga angažmana. On bi dakle prišao studentu i njegovu radu i rekao bi otprilike ovo: „Mladi kolega, kada ste to napravili? Jučer? Odlično, sjajno, sjajno! To rješenje je tako svježe! A sada, imate li krpicu? Sada to izbrišite i počnite iznova jednu temeljitu i zdravu studiju.“ Iz te se anegdote može iščitati Biffelov istodobno obziran i odlučan pristup studentima. Njegov pristup korekciji bio je gotovo kirurški. Nakon pružene anestezije uslijedila bi djelotvorna operacija uklanjanja nepoćudnih likovnih izraslina, pri čemu je pojam zdravlja figurirao kao metafora za razložan pristup likovnom oblikovanju. Ta razložnost – ili ono što bi se moglo nazvati likovnom poetikom – u bitnome je odlikovala njegove pedagoške sposobnosti. On se nije zadovoljavao ispravljanjem netočnosti i nepreciznosti, nego je studente znao uvesti u daleko širi i opsežniji kontekst, u svijet slikarstva, svijet likovnosti, ali posredno i u svijet umjetnosti. U toj i takvoj cjelovitosti pristupa, u Biffelovim jezgrovitim i rječitim formulacijama, mi studenti nailazili smo na konstruktivnu kritiku, ali ujedno i na srdačnu, iskrenu pohvalu.

Vaši su razgovori, koliko sam čula i od njegove supruge Branke Biffel, bili dugi, vrlo česti. Oni su Vam očito bili velika inspiracija?

U životu pamtimo mnogo toga; mnogo toga tijekom vremena izblijedi i iščezne. Međutim, snažni utisci druženja s Biffelom ostali su u meni živo prisutni i dan danas. Naši razgovori bili su iznimno inspirativni i dugotrajni; odvijali su se u rasponu od nekih tridesetak godina. Bili su relativno česti – u sretnijim okolnostima jednom u dva mjeseca – i uglavnom nisu trajali kraće od pet sati. Bili su tematski bogati i sadržajno iscrpni, u rasponu raznolikih tema poput slikarstva, književnosti, muzike, filozofije, religije, itd. Biffela je krasila doista iznimna erudicija. No to nije bila erudicija akademskoga tipa; bila je to erudicija pojedinca koji je bio iznimno znatiželjan i koji je u svojoj znatiželjnosti pomalo podsjećao na onaj Šimićev opis pjesnika kao čuđenja u svijetu. On je u tom smislu doista bio dijete, veliko dijete koje je unatoč svim stečenim slojevima i sedimentima erudicije uspijevao sačuvati izravnu i nepatvorenu znatiželju prema svijetu.

Josip Zlatko Biffel, Pejzaž (Meditacija), Zbirka Plehan (BiH)

Kazali ste kako ste imali duge razgovore s nezavršenim temama. Imate li dojam sada, dvije godine nakon što je preminuo, da i dalje razgovarate s njim?

Kada nam odu bliske osobe, to predstavlja osobni gubitak popraćen velikom boli. Međutim, kada čovjek ostane bez ljudi s kojima je bio povezan na dubljoj razini, onoj koja zahvaća u dublji sloj bića (sloj koji na neki način pojedinca određuje kao doživljajno i misleće biće), tada je riječ o nenadoknadivom gubitku koji u nama ostavlja veliku prazninu i veliki žal. Slikajući, ili pak pišući, često se pitam što bi moj profesor u toj konkretnoj prilici rekao, što bi Biffel rekao u tom trenutku, na tome mjestu. Pokušaj uživljavanja u njegov mogući odgovor promeće se redovito u svojevrsni nijemi dijalog. On mi pomaže u konkretnoj prilici, ali me ujedno i obogaćuje kao osobu.

Što je najviše odlikovalo odnos Josipa Biffela prema slici – slikarstvu? Kakav je njegov način građenja slike i primjerice odnos apstraktnog i figurativnog?

Pada mi na pamet misao koja možda nudi ponajbolji ulazak u odgovor na to pitanje, misao koju je Biffel izrekao u razgovoru s Branislavom Glumcem. Ta misao glasi ovako: “U slikarstvu je možda najuzbudljivije to što se u fizičnosti medija može učiniti stvarnim, likovno realnim sve ono što postoji kao zamisao, kao osjet, osjećajnost i doživljaj.“ U toj se misli spajaju krajnje opreke; s jedne strane stoji nešto što pripada svijetu fizisa, svijetu materije; s druge strane nalazi se ono što taj svijet nadilazi – svijet meta-fizisa. Prvi vid odnosi se na aspekt slike koji se može nazvati njezinim materijalnim bićem. Drugi se vid odnosi na osjećaje, misli, ideje, a onda u narednoj deklinaciji i na područje duha. Drugačije rečeno, slika je mjesto na kojem se susreću nesumjerljive stvarnosti, pa bi se taj susret mogao nazvati (sintagmom Nikole Kuzanskoga) poklapanjem opreka – coincidentia oppositorum. Sklonost tim poklapanjima u svim raspoloživim, komplementarnim kontrastima Biffelu je bila imanentnom. On je u svojem slikarstvu bio kadar spojiti postupak materijalne i likovne izrade slikarskoga djela sa svojom sklonošću k dubinskom promišljanju stvari na tragu temeljnih filozofskih tema, na tragu književnih tema koje su bile inkorporirane u narativni sloj njegovih slika. Biffel je bio kadar spomenute teme takoreći prizemljiti u fizis slike, znao je pronaći prava vrata kroz koja su te teme mogle na primjereni način ući u slikarstvo. Pri tome se podjednako bavio i likovnom naravi slikarstva, onim „likovno realnim“.

Josip Biffel, 1976, Poljubac gubavcu, Ulje na platnu, -Zbirka Plehan

Kazali ste da vidite elemente simbolizma u Biffelovu slikarstvu, kako i gdje?

Uporaba toga pojma ovisi o tome što se njime podrazumijeva. Kada se govori o slikarskom simbolizmu moramo znati na što točno mislimo. Rekao bih je da je Biffel ponajmanje simbolist narativnoga, prikazivalačkoga tipa, a više simbolist mallarméovskoga tipa. U onom smislu u kojem je Mallarmé smatrao da je jezik zapao u takozvanu metafizičku oskudicu, te da više nije kadar prenijeti značenje ili pak stvarnost zbilje. Poslanje književnika mallaméovskoga tipa bilo je da jezik učini gipkim i podatnim, ne bi li kao takav bio kadar ostvariti transmisiju značenja (odnosno smisla) na koji jezični znak upućuje. Rekao bi da je Biffel bio upravo takav slikar. Dakle, slikar koji pikturalne sastavnice slike osobitim umijećem preobražava u živi, neposredan govor. Ne kaže li se opravdano da „slika govori više od tisuću riječi“? Postoji jedan slikar kojem su njegovi suvremenici pridijevali odrednicu „Mallarmé slikarstva“. Riječ je o Odilonu Redonu, francuskom simbolističkom slikaru, kojega je Biffel iznimno cijenio. Redon je zasigurno ponajbolji primjer slikara koji u slikarstvu umije iskazati najdublje i najtananije duhovne sadržaje. Ne narativnim (tematskim, ikonografskim) sredstvima, nego neposrednom i autentičnom pikturalnošću. Rekao bih da se Biffel također može svrstati u slikare mallarméovskoga tipa, slikare koji nastoje izreći stanovitu istinu o svijetu posredovanjem slikarskoga medija kakav on jest po sebi samome. To znači: u okvirima onoga što jest – kako je sam rekao – likovno realno.

Kakav je njegov način građenja slike i primjerice odnos prema apstraktnom i figurativnom odnosno predmetnom i bespredmetnom „svijetu“ slikarstva?

Pojmovi apstrakcije i figuracije poput fantoma još su uvijek prisutni u našem kulturnom životu, iako je opreka između tih dviju pojava već odavna prevladana. Razlika između apstrakcije i figuracije zapravo je razlika u konvenciji čitanja odnosno gledanja slike. Već je odavno poznato da su pojedina antropološka otkrića ukazala na činjenicu da u određenim tzv. primitivnim društvima (eskimi, urođenici s Papue Nove Gvineje) pojedinci nisu sposobni prepoznati realan prikaz na fotografskoj slici. Dakle, oni ne vide ono što je prikazano, ali itekako vide vizualni sadržaj fotografije. U tome smislu, sviknutome oku – likovno pismenome promatraču – Biffelovo se figurativno slikarstvo u svojoj vizualnoj biti očituje kao apstraktno slikarstvo. Jednako kao što je njegovo apstraktno slikarstvo „figurativno“, jer se očituje u „figurama“, likovima, odnosno oblicima. To su dakle likovne figure. U njegovu figurativnom slikarstvu postoji snažno izražen vitalitet forme – upravo pikturalne odnosno likovne forme (obličje boje, struktura kompozicije, likovno rimovanje, itd.). Sve ono što sliku čini slikom, što uvjetuje mogućnost da slika usvoji njoj izvanjske sadržaje (misao, ideja, osjećaj, itd.). Biffel jest figurativan slikar u uvriježenome smislu te riječi, no on je vodio dvostruki život – ako se to tako može reći. On je ostvario opus apstraktnih slika koje nisu nikada bile izložene. To su slike manjega formata, naslikane u maniri kojoj je on poklanjao puno vremena, interesa i ljubavi. Razlog zbog kojega ih nikada nije izložio po svoj je prilici njegova prevelika skromnost i samozatajnost.

Biffel je naročito uvažavao slikara Ivu Dulčića koji je ostvario veliki slikarski opus, neka amblematska likovna djela u sakralnim prostorima. Pokazalo se da je i utjecao na njega. Rad kojih još slikara valja povezati uz Biffela? Odnosno, koje je još slikare Biffel posebno uvažavao?

Netko je zgodno rekao da u čovjeku prebiva više osoba. To bi se u određenome smislu moglo reći i za Biffela. Kao što njegovo slikarstvo nije bilo jednoobrazno, tako ni on nije bio takvom osobom. Stoga, imao je veliku empatiju prema uistinu mnogim, posve različitim slikarima, bilo da je riječ o razlikama u likovnoj poetici, u vremenskim razdobljima, ili pak društvenome kontekstu. Spomenuo bih slikare koji su za njega bili formativni u temeljnom smislu. Riječ je o slikarima takozvane münchenske škole, slikarima našega ranoga moderniteta: Josipu Račiću, Miroslavu Kraljeviću, Zlatku Šulentiću. Potom se u tom nizu Biffelu srodnih slikara mogu spomenuti Miljenko Stančić i Ljubo Ivančić. Zatim vrijedi spomenuti slikare koji su bili manje bliski njegovu stilskom izrazu – drugi, poslijeratni val tzv. pariške škole (J. Bissiere, A. Manessier, N. de Staël). Biffelov apstraktni ciklus slika u mnogome je baštinio tu, nadasve francusku, slikarsku tradiciju. Tu su i slikari poput Redona i Kleea, slikari koji su Biffelu bili manje bliski u izvanjskom, formalnome smislu. Bili su mu, međutim, iznimno bliski u smislu duha što ga je slikarstvo kadro izraziti. Maurice Denis bio je u pogledu njegova sakralnoga opusa Biffelu bliži no što je to on i sam znao u vrijeme kada je stvarao svoje sakralne radove. Međutim, naknadnim uvidom pokazalo se da između dvojice slikara postoji značajna podudarnost. Leo Junek slikar je kojeg je Biffel možda ponajviše cijenio među domaćim slikarima, osobito kada je riječ o odabiru pojedinačnih slika. Upravo je jedna Junekova slika (Maternité de Porte-Royal) za Biffela bila ponajboljom slikom u novijoj povijesti hrvatskoga slikarstva. Biffelov slikarski interes obuhvaćao je mnogostruke utjecaje, različite pojedince i raznorodne slikarske poetike.

Kako gledate na njegov sakralni opus i odnos prema takvim temama? Što ga je u tom području najviše odredilo?

U tom kontekstu spomenuo bih već navedeno preklapanje opreka; mogućnost da se u konkretnome djelu spoje nesrazmjerne, nesumjerljive pojave – duh i materija, fizis i meta-fizis. Čini mi se da ono što doista jest sakralno u sakralnoj umjetnosti nipošto nije (samo) tema. Odnosno, ona može biti tek svojevrsna isprika, izgovor da se uđe u dijalog sa slikom, koja upravo kroz svoje materijalno i poetičko biće emanira ono što bi se moglo nazvati svetim. Što to jest, o tome je, naravno, jako teško govoriti. No postoji čitav niz primjera u novijoj povijesti slikarstva koji potvrđuju rečenu pretpostavku, i to upravo u onome slikarstvu koje je bilo lišeno uporišta u sakralnoj ili religioznoj tematici, ali koje je autorovim htijenjem (ili pak naprosto svojim likovnim bićem) posredovalo ono sveto. To mi se kod Biffela čini bitnim. Njegove slike, odnosno njegova djela koja su nastala u okviru narudžbi za Crkvu – bilo da je riječ o pojedinačnim slikama ili pak većim ciklusima djela u različitim tehnikama – ikonografski su više nego čitke. No ti bi radovi bili vjerojatno jednako tako sadržajno dostupni i promatraču koji nije upućen u sakralnu tematiku i simboliku. I takvome bi promatraču posredovanjem Biffelovih slika moglo biti dostupno ponešto od sadržaja koji se prenosi sakralnim narativom. To posredovanje u Biffela omogućeno je samom slikom, odnosom njezinih likovnih sastavnica, i posebice ingenioznim pristupom boji. Biffel je bio izniman kolorist koji je u svome „svjetovnome“ slikarstvu (koje nije bilo sakralnoga tipa), bio više tonski slikar sklon dramatskim kontrastima svjetla i tame. No u mnogim slikama (osobito onima iz spomenutoga apstraktnoga ciklusa) on se očituje kao slikar koji znade pobuditi boju u svem rasponu njezinih izražajnih, osjećajnih i afektivnih mogućnosti. Njegov je kolorit posjedovao nešto što je imanentno slikarima simbolistima – moć da se izrazom koji je imanentan samoj boji uspije prenijeti određeni sakralni smisao. O tome je nemoguće govoriti, jer karakter boje u najmanjoj mjeri dostupan je razboru. Prenijeti taj sadržaj u riječ gotovo je nemoguće.

Josip Biffel / Posljednja večera

U pogledu teme sakralnog, odnosno svetog kod Josipa Zlatka Biffela, vrijedi ovdje istaknuti da je na tu temu sam slikar razgovarao 1998. godine s Ivankom Bubalo pa je na pitanje u kakvom je međuodnosu sakralno i svjetovno slikarstvo kazao sljedeće:

„Po mom mišljenju, ovo je pitanje koje bi tražilo popriličnu i promišljenu studiju… Pa ipak, da pojednostavimo. Po mom shvaćanju postoji dobro, bolje, i ono slabije slikarstvo. Slikarstvo koje je po svojoj namjeni bilo u funkciji nekog sakralnog objekta ili predmet štovanja nužno ne mora biti uvijek veliko umjetničko djelo, ne mora biti niti dobro umjetničko djelo, pa da je ipak prihvaćeno kao objekt štovanja, čak i vrlo iskrene i žarke vjerničke pobožnosti. Činjenica je da sakralno zadire duboko u sferu čovjekove intime, da se ne može taj osjećaj nametnuti, on se može njegovati, do njega se može nekim voljnim ili nekim drugim naporom doći, ali gotovo bih se usudio kazati da postoji neka vrsta nadarenosti za osjećanje sakralnog odnosno svetog. Nije nužno da to osjećanje pripada isključivo slikarstvu koje je svojom tematikom i vanjskim ikonografskim elementima vezano uz sakralne objekte pojedinih religioznih kulteva. Štoviše, možda bi se gotovo moglo reći da nakon velikih stoljeća u kojima su posebno slikarska umjetnost i kiparstvo dominirali, kao što su bili srednji vijek, renesansa, pa i dio baroka, da zapravo nakon tih velikih umjetničkih razdoblja postoje na području tzv. crkvenog slikarstva ili slikarstva namijenjenog sakralnim prostorima, mnoga djela koja su po svojoj slikarskoj ili zanatskoj izrađenosti vrlo korektna, pa ipak ne sadrže niti zrnce iskrenoga osjećaja za sveto. S druge strane, imamo u svjetskom slikarstvu djela koja svjedoče jedan osjećaj za svetost života, njegovu nezamjenjivost. Rekao bih djela u kojima je na neki način i najmanja stvar koja pripada sferi ljudskih potreba i ljudskoga nekako posvećena ili kao uzvišeni dar ili nepronično duboka tajna. Evo, neka mi bude dopušteno da spomenem slikarstvo Van Gogha. On nije naslikao ni jednu sliku za crkvu, niti ih je od njega itko naručivao. Pa ipak, čitav je njegov opus sa svim svojim tragičnim konotacijama obilježen jednim osjećanjem uzvišenog i svetog. To se vidi iz njegovih pisama kada govori o dječjim očima ‘koje su uzvišenije od katedrale’. A postoje u našem stoljeću također slikari koji su naslikali velika umjetnička djela koja su označena i tematski nekim religioznim sadržajima, a nisu dospjela niti u jednu crkvu, npr. francuski slikar Rouault ili Manessier, umjetnici visoke duhovnosti.“

Emisiju Sakralna baština u cijelosti poslušajte ovdje: