Crkva Svetog Spasa podignuta je nakon potresa koji je pogodio Grad u svibnju 1520. godine. Iako taj potres nije bio sudbonosan kako onaj 1667., odnio je dvadeset života i prouzročio značajnu materijalnu štetu. Zahvalnost za čuvanje Dubrovnika od veće katastrofe pripisana je Gospi i patronu grada, svetome Vlahu. Već je u lipnju 1520. godine sklopljen ugovor za idejni projekt pročelja, a o pothvatu gradske uprave koja je netom nakon potresa odlučila podići crkvu Svetog Spasa svjedoči monumentalan natpis nad vratima. Na ulazu u grad, crkva Svetog Spasa jedan je od snažnijih urbanističkih efekata dubrovačke Place, odnosno Straduna.

Foto: Facebook

Ime njezina graditelja dugo je ostalo zagubljeno među pisanom građom dubrovačkog arhiva, a prvi ga je svojim istraživanjima iz zaborava izvukao Cvito Fisković. Riječ je o Korčulaninu Petru Markovu Andrijiću s kojim je potpisan spomenuti ugovor o podizanju pročelja. Isplate iz narednih godina potvrđuju da je Petar Andrijić doista i proveo svoje zamisli u djelo te da je pročelje i gotovo u cijelosti sačuvana arhitektura crkve njegovo djelo. Dovršena je osam godina nakon početka gradnje, 1528. godine.

O čvrstini njezine konstrukcije svjedoči podatak da crkva u potresu 1667. godine nije pretrpjela značajniju štetu.

Karakteristika sakralne gradnje druge polovice petnaestog i prve polovice šesnaestog stoljeća u Dubrovniku je miješanje gotičkih i renesansnih elemenata. Crkva Svetog Spasa sjajan je primjer tog miješanog jezika arhitekture kojim govore dubrovačke crkve sa samog kraja srednjeg i početka novog vijeka. Križno-rebrasti svod u jednobrodnoj unutrašnjosti, šiljasto zaključeni lukovi prozora, kao i artikulacija arhitektonske plastike, tradicionalni su elementi iz gradnji četrnaestog i petnaestog stoljeća, i svi su prisutni na ovoj crkvi. Među novim, dotad nepoznatim elementima u graditeljskoj povijesti Dubrovnika treba istaknuti trolisno zaključeno pročelje, dobro poznato iz nekoliko istočnojadranskih gradova, poput Zadra i Šibenika. Doista, renesansni su elementi posebno naglašeni na pročelju. Portal zaključen zabatom, klasicizirajući uglovni pilastri, velika rozeta i artikulacija razdjelnih vijenaca, daje za pravo interpretacijama da je posrijedi prva stilski cjelovita renesansna građevina u povijesti dubrovačke arhitekture. O čvrstini njezine konstrukcije svjedoči podatak da crkva u potresu 1667. godine nije pretrpjela značajniju štetu.

Foto: Dubrovačka biskupija

Crkva nije velika. Njezina unutrašnjost je jednobrodna, s tri polja križno rebrastog svoda i visokom polukružnom apsidom. U središnjem svodnom polju izvorno je trebala biti izvedena kupola. U unutrašnjosti su posebno dojmljivi lisnati kapiteli, svojstveni razgranatoj radionici Andrijićevih. Oni potpisuju neke od najznačajnijih gradnji toga doba na južnom Jadranu: korčulansku katedralu Svetoga Marka, Sponzu ili Divonu u Dubrovniku, dijelove mosta na Pilama, radovi na kuli Revelin i dijelu gradskih zidina. Utemeljitelj loze je Andrija Marković koji se spominje kao kamenar u prvoj polovici petnaestog stoljeća, a najistaknutiji pripadnik loze je Marko Andrijić. Petar, graditelj crkve Svetog Spasa, prvi se puta spominje krajem petnaestog stoljeća u Korčuli, a punu samostalnost (što se ogleda u činjenici da sam sklapa ugovore) dobiva dvadesetih godina šesnaestog stoljeća. Osim Svetoga Spasa, izveo je popravke na katovima dvorišnih arkada dubrovačkog Kneževa dvora, završio je ranije započeto popločavanje dvorišta Divone, u Stonu je uređivao solane, a radio je i za privatne naručitelje klešući arhitektonsku plastiku za ljetnikovac na Batahovini, gdje je podigao i kapelu. Pretpostavlja se da je radio i izvan Dubrovačke Republike – pripisuju mu se dvije bočne kapele u franjevačkoj crkvi na Hvaru, iz druge polovice 1530-ih. Petrovo djelovanje, kao i njegovih prethodnika i nastavljača iz te korčulanske loze, jezgra je takozvane korčulansko-dubrovačke graditeljske i klesarske škole.

Vratimo se, međutim, na crkvu Svetoga Spasa u Dubrovniku, za čiju je unutrašnjost odmah po završetku radova naručena oltarna pala od slikara Pier Antonia Palmerinija. Slikaru iz Urbina je isplaćeno 150 dukata, tada popriličan honorar za grad koji se još bio oporavljao od posljedica potresa. Palmerini je u Dubrovnik došao nekoliko godina ranije na poziv Dubrovačke Republike te mu je bila dodijeljena radionica. Njegova slika prikazuje Uzašašće Kristovo, s apostolima i Bogorodicom koji podižu poglede i ruke prema Kristu u gornjem dijelu kompozicije. Izvorno, djelo je bilo naslikano na drvu, no početkom dvadesetog je stoljeća prenesena na platno kako bi se bolje očuvala. Slika je 1987. godine napadnuta od nepoznatog počinitelja koji ju je nožem proparao uzduž i poprijeko. Nakon napada, slika je ponovno došla pod ruku restauratora koji su je vratili na drvenu podlogu i uklonili preslike s početka prošlog stoljeća, čime je djelo poprimilo gotovo pa izvoran izgled.

Foto: Dubrovačka biskupija

Crkva Svetoga Roka

Sam njezin titular govori o okolnostima koje su potakle gradnju. Sveti Roko zaštitnik je oboljelih od kuge. On se iz rodne Francuske zaputio na hodočašće u Rim. Na tom dugom putu je odsjeo u gradiću Aquapendente kojim je harala kuga. Odlučio je ondje ostati i počeo je njegovati bolesnike, nakon čega su se mnogi oporavili. Uspjeh ga je naveo da se posveti ljudima u nevolji te bi išao od grada do grada gdjegod bi harala kuga.

U cilju suzbijanja kuge zabranjene su propovijedi, zatvorene škole i obrti, a stanovništvu je naređen kućni pritvor. Iste je godine donesena odluka o gradnji crkve Svetog Roka.

Kuga se Dubrovniku često pojavljivala unatoč razvijenom sustavu karantene prilikom ulaska u Grad. Jaka epidemija je izbila 1533. godine. U cilju suzbijanja kuge zabranjene su propovijedi, zatvorene škole i obrti, a stanovništvu je naređen kućni pritvor. Iste je godine donesena odluka o gradnji crkve Svetog Roka koja je trebala biti podignuta pored crkve Svetoga Spasa koja je, podsjetimo, bila dovršena i opremljena velikom oltarnom slikom nekoliko godina ranije, krajem 1528. godine. Međutim, za razliku od crkve Svetoga Spasa koja je brzo podignuta, projekt za Svetog Roka se odužio. Gotovo desetljeće nakon kuge, gradnja crkve još nije ni počela. Tada je, 1542. godine, osnovan istoimena bratovština te joj se dodjeljuje zemljište za gradnju crkve, kako doslovno stoji u odluci „da bi zaslugama i posredništvom Svetog Roka božja providnost odvratila od nas svoj bijes i kužni bič“.

Crkva sv. Roka / Foto: Angelina Tadić

Uskoro je započela i gradnja. Portal crkve sa zabatom djelo je Luke Paskojeva koji je, kako svjedoče sačuvani izvori, bio odgovoran i za nabavku materijala iz kamenoloma na Mljetu. No, nakon početnog zamaha, gradnja se po drugi put oduljila te se sredinom šesnaestog stoljeća još pronalaze podaci o nabavljanju kamena te o gradnji apside. Arhitektonski stil crkve je zrela renesansa. Crkva je jednobrodna, s pravokutno apsidom te klesanom dekoracijom koja je, usporedimo li je s nešto ranijom na crkvi Svetoga Spasa, suzdržanija, i govori o novinama u sakralnoj arhitekturi Grada koja se ponajviše očituje u napuštanju gotičkih elemenata. Crkva Svetog Roka ima i kvadratne prozore, koji su tada bili novina u dubrovačkoj sakralnoj arhitekturi.

Foto: Angelina Tadić

No, više negoli po svojoj arhitekturi ili okolnostima u kojima je nastala, crkva je poznata po jednom od grafita uparenih u kamen na vanjskom zidu. Nepoznati autor je na latinskom jeziku krajem šesnaestog stoljeća u kamenu ovjekovječio sljedeću poruku: “Mir s vama, sjetite se da ćete umrijeti, vi, koji se igrate loptom!”, pobunivši se tako protiv igranja nogometa, odnosne „igre loptom“ koja se očito odvijala oko crkve.

Foto: Facebook

Iz drugih zapisa znamo da se nogomet u Dubrovniku igrao na Stradunu, ispred crkve Male braće te u Širokoj ulici. Buka koja se pritom stvarala (a vjerojatno i šteta koja je mogla biti prouzročena kada bi lopta pošla u krivom smjeru, u prozore kuća ili butige na ulicama) bila je razlog djelomične zabrane nogometa. Tako je godine 1463. dubrovačka vlast zabranila igru loptom na središnjim prostorima grada, pred franjevačkom crkvom i katedralom. Može se pretpostaviti da igra tada ipak nije zamrla, već se premjestila u manje prometne ulice, poput onih koje okružuju crkvu Svetoga Roka.

Pokušali smo opisati dvije dubrovačke crkve koje su podignute u izazovnim trenucima potresa i kuge. Taj sakralni diptih iz šesnaestog stoljeća – ranija crkva Svetog Spasa i nekoliko desetljeća kasniji Sveti Roko – samo su neka od djela koju su nastala u okolnostima tih katastrofa koje su obilježile dubrovačku povijest. Doista, više je vrhunaca dubrovačke umjetnosti koje je moguće pročitati upravo u ovom ključu.

Prisjetimo se velikom Raspeća Paola Veneziana u trijumfalnom luku dominikanske crkve, naručenom sredinom četrnaestog stoljeća kada je Europom harala Crna smrt. Štoviše, može se zaključiti da su dvije najveće dubrovačke crkve s početka četrnaestog stoljeća, franjevačka i dominikanska, bile u potpunosti prazne, bez ukrasa na oltarima, sve do sredine stoljeća kada se, nakon katastrofalne kuge, zavjetnim slikama i skulpturama opremaju njihove unutrašnjosti.

Uz dominikansku je crkvu u drugoj polovici petnaestog stoljeća podignuta crkva Svetog Sebastijana, točnije godine 1466. kada je kuga ponovno harala gradom i okolicom. To je vrijeme stoga bilo pogodno za razvoj novih svetačkih kultova – osim spomenutih Roka i Sebastijana, tu su i manje poznati sveci, poput svetog Vinka Fererskog, također čašćenog u Dubrovniku. No, u tim izazovnim trenucima najčešće se zazivala Djevica Marija kao univerzalna zaštitnica potrebitih. Prva dubrovačka karantena nalazila se izvan grada, na Dančama gdje je sagrađena Bogorodičina crkva, prvotno namijenjena bolesnicima, a kasnije je postala hodočasnička crkva dubrovačkog puka. Ovi tek usputno navedeni primjeri pokazuju u kojoj je mjeri sakralna baština Grada rezultat prirodnih nepogoda zbog čega je riječ o velikoj temi koje ćemo se zasigurno doticati i u budućim tekstovima.