Možete li približiti pojedinosti iz njegova života koje smatrate da su posebno važne kad je riječ o svemu što je prethodilo odluci da Gracija, odnosno Pavao, pođe u augustinski red? Koliko se značenje njegova imena Gracija povezuje s njegovim životom? Je li i koliko ga je po Vašem mišljenju “odredio” prostor u kojem se rodio?

Teško je govoriti koliko je našeg bl. Graciju, odnosno Pavla Krilovića, odredio prostor u kojem se rodio, dakle malo mjesto Muo u Boki kotorskoj, odnosno koliko je to bilo presudno za njegovu svetost jer o tome nemamo nikakvih sigurnih povijesnih izvora. Muo je bilo siromašno mjesto u kojem se stanovništvo pretežito bavilo ribarstvom, za razliku od susjednih, dobrostojećih mjesta i gradova koji su bili poznati po pomorstvu, trgovini i zanatstvu. Tako je i on sam bio ribar kao i njegovi sumještani: vodio je život koji je bio težački rad, borba za egzistenciju, a nesumnjivo su mu kao i drugima u to vrijeme vjera i molitva bili životni oslonci. Kada je u 30. godini života odlučio promijeniti svoje zanimanje te postati pomorac, mornar na venecijanskim lađama, vjerojatno nije ni sanjao da će ga Bog po propovijedi augustinca Šimuna iz Camerina pozvati na služenje u redovničkom pozivu. Ostavio je mreže i lađe i stupio u augustinski red u samostanu Monteortone, svetištu Gospe od zdravlja, obukao redovničko odijelo i dobio novo ime: Gracija. Isticao se po herojskom življenju pokore, odricao se svake tjelesne ugode i udobnosti, više puta tjedno je postio, a njegova ljubav prema molitvi i euharistiji bila je uzor svim redovnicima u samostanu koji je inače pripadao reformiranom ogranku reda, dakle ogranku koji se strogo držao redovničkih propisa i zahtijevao je strog pokornički život. Rekao sam da je uzeo ime Gracija: to je riječ koja označava milost, hvalu, blagodat i bez sumnje u njegovom životu nomen est omen kako kaže izreka, ime je i znamen. A iz pobožnosti prema svom zaštitniku mnogi Bokelji nose ime Gracija u muškoj varijanti, kao i Gracijano dok je u ženskoj Gracijela, Gracijana. Naš je blaženik bio posrednik milosti ljudima s kojima je živio i s kojima se susretao u svom poslanju, a zagovornikom, miriteljem i čudotvorcem je nastavio biti i nakon smrti.

Milostima kojima je bio za života obdaren blaženi Gracija je postao zaštitnik ribara, neženja, braka, ali i svetac Euharistije. Možete li približiti viziju koja se veže uz Euharistiju?

Bl. Gracija nije bio svećenik već časni brat, tako da nije mogao slaviti svetu misu. No, žar koji je osjećao prema euharistiji, postidio bi i mnoge svećenike i vjernike. Kada je misa bila u pitanju nikad mu nije bilo teško pripremiti što je bilo potrebno za slavlje – između ostalog bio je sakristan. Ne samo da mu nije bilo teško biti na nekoliko svetih misa dnevno nego mu je to bio izvor duhovne snage i milosti. Tu nam je svakako primjer jer danas znamo da se sveta misa prečesto doživljava samo kao običaj ili dužnost, a ne kao susret sa živim Bogom što je Gracija dobro znao. Kažu životopisci da su mu misli u svakom trenutku rada bile usmjerene k euharistijskom Isusu. Tako je i poznata zgoda iz vrta kada je poslušan poglavaru otišao raditi bez mogućnosti prisustvovanja svetoj misi. Mislima okrenut onome što se u crkvi događalo u trenutku podizanja, prema nekim izvorima, na zvuk zvonca okrenuo se prema crkvi i kleknuo kako to inače činimo kada svećenik podiže hostiju. U tom trenutku imao je dar viđenja u kojem su se zidovi crkve raskrilili, a svećenik u rukama nije držao hostiju već dijete Isusa obasjano svjetlošću. Drugim riječima, Gracija je vidio ono što je našim očima sakriveno: dobio je milost gledanja stvarne Kristove prisutnost u Euharistiji. Bl. Gracija nas i danas potiče da svetoj misi pristupamo ponizno i radosno kao izvoru milosti iz kojeg možemo neprekidno crpiti snagu za život kao izvoru utjehe i okrjepe koju nam nudi Isus koji se za dobro naših duša darovao u kruhu i vinu.

Kako se lik bl. Gracije prikazuje u kršćanskoj ikonografiji, koji su najčešći prikazi?

Najčešći je prikaz bl. Gracije u likovnoj umjetnosti je ona scena u vrtu koju sam maloprije spomenuo. Za sada čini se najstariji ikonografski predložak za taj motiv napravila je sestra Izabela, redovnica samostana sv. Križa u Veneciji u tehnici bakroreza koji je otisnut na životopisu bl. Gracije iz 1677., autora oca Elizeja Poljaka. Taj motiv se vrlo često ponavlja ili se pojednostavljuje na način da se samo prikaže blaženika s hostijom ili pokaznicom. U Boki je prikazan još i kao Ribar s mrežama, a još jedan od ikonografskih motiva je blagoslov zdenca koji je vezan za čudo bunara na otoku sv. Kristofora, a ovdje je to znak zavjetne zahvale za pronalazak pitke vode. Slike blaženog Gracije naći ćemo i izvan Boke, osobito na vitrajima koji se nalaze u Hrvatskoj, ali i u Italiji i Španjolskoj te vjerojatno po mnogim augustinskim samostanima diljem svijeta. Osobito mi je drago što je naš blaženik prikazan u glavnoj apsidi svetišta sv. Rite u Cascii na freski koju je izradio Filocamo koji je kao i spomenuti Hajnal jedan od znamenitijih talijanskih suvremenih umjetnika. U Hrvatskoj su u sklopu manifestacije “Dani hrvatskih svetaca i blaženika” te pratećih izložaba, nastala brojna nova djela. Međutim, primijetio sam da je nepoznavanje života sveca često i prepreka za ikonografski ispravan likovni prikaz: tako se on često prikazuje u habitu smeđe boje ili u crno bijelom habitu – što je rezultat pogreški koje su pojedini umjetnici napravili, a drugi bez provjere kopirali.

Najstariji ikonografski predložak bl. Gracija / Foto: Svetište bl. Gracije iz Mula

Vrijedno je isticanja da je, uz to što je na temeljima blaženikove rodne kuće u Mulu izgrađena kapelica, izgrađena i crkva Marije pomoćnice kršćana i svetih Kuzme i Damjana kao blaženikovo svetište. Crkva koju Vi već niz godina obnavljate je ustvari prilično reprezentativna građevina iz 19. stoljeća, osobito ako se uzme u obzir da je riječ o malom ribarskom mjestu. Možete li približiti zašto i po čemu je takva?

Crkvu je gradio mladi splitski nadgraditelj i graditeljski poduzetnik Andrija Perišić i to mu je bilo vjerojatno prvo djelo. Kasnije se isti graditelj proslavio radom u Dubrovniku, a u Splitu je osim na obnovi unutrašnjosti katedralre pod bečkim arhitektom Hauserom radio na obnovi zvonika sv. Duje čak 23 godine. Crkva je podignuta 50 godina nakon prijenosa tijela bl. Gracije u rodni Muo i s obzirom na to da je stanovništvo počelo graditi svoje nove kuće uz samu morsku obalu bila je potrebna i nova crkva u novom središtu mjesta. Muljanska Crkva je eklektična u svom arhitektonskom izričaju, kombinira elemente romanike i gotike, s asketskim pročeljem od finog tesanog kamena kojemu je jedini ukras rozeta, i lijepom skalinadom koja poput dvije raširene ruke grli i poziva hodočasnike. Za onodobne prilike, kada je Muo imao oko 600 stanovnika, to je bio veliki građevinski poduhvat jer su materijalne prilike bile slabe: gotovo polovina sredstava za gradnju je ostavština jednog župnika, a ostatak je prikupljen od carske vlade i odricanjem ribara čije se materijalno stanje nije popravilo ni u 19. vijeku. S vremenom, uz stalno odricanje i uz veliku brigu i ljubav crkva je obogaćena vrijednim predmetima od srebra te liturgijskim ruhom i posuđem, bila je dvaput oslikana, ali se zbog vlage freske nisu sačuvale, a prije desetak godina, zalaganjem župnika Medača, dobila je i vitraje.

Blaženi Gracija živio je asketski, odričući se ne samo ugoda nego i svega onoga što je po poimanju čovjeka primarno za redovan život. Koliko je čovjeku današnjeg vremena moguće razumjeti njegov život i put uzimajući u obzir potrošačko vrijeme u kojemu živimo?

Bl. Gracija je za današnji mentalitet svakako kamen spoticanja koji nas poziva na drugačije sagledavanje nekih vrijednosti koje sve više postaju apsoluti. On svojim životom pokazuje da istinska osobna sreća koja stvara zajedništvo i mir među ljudima ne proističe iz zatrpavanja komforom, obiljem, iz beskrajnog egoizma i života u kojem težimo ugoditi samo sebi ne osjećajući potrebe drugih, već iz odricanja od svega suvišnog kako bi pogled duše bio usmjeren na ono što je uistinu bitno, esencijalno. I ova velika kušnja koja je zadesila cijeli svijet mogla nam je u tome biti škola, ali čini mi se da nismo iz nje izašli mudriji, ponizniji i obazriviji, upravo zato jer sve više gubimo sposobnost sagledavati bit života očima kršćanske vjere.

Foto: Svetište bl. Gracije iz Mula

Vrijedilo bi približiti tradiciju srebrnih zavjetnih pločica koje su se tijekom stoljeća ostavljale u crkvama. Naime, one su najčešće označavale ili znakove molitve ili zahvalnosti za primljenu milost. Mnogi su dobili milost zagovorom blaženom Graciji. Možete li izdvojiti što je na Vas ostavilo najdublji dojam i kako se to manifestiralo na zavjetnim darovima koji se nalaze u crkvi. Kakva je njihova umjetnička vrijednost? Jesu li poznati majstori koji su iskucavali? Jesu li oni bili iz Boke kotorske ili iz Mletaka?

Zanimljivost je zavjetnih darova na Mulu što je većina od njih nastala u radionicama domaćih majstora. Nemaju tako visoki kvalitetan stupanj izrade kao oni iz Venecije, ali odražavaju jednu skromnu i neposrednu, u nekim slučajevima gotovo djetinje naivnu vjeru i zahvalnost za primljenu milost. No, važnije od same vrijednosti je upravo njihovo značenje: a to je da svaki od njih krije jednu životnu priču, muku, potrebu u kojoj se netko utekao blaženiku za milost i za tu se milost došao zahvaliti. Posebnu pozornost privlači jedan od zavjetnih darova – riba iskovana u srebru koja se čuva na blaženikovom oltaru, a podsjeća na čudesni ulov riba koji se dogodio tijekom proslave prve obljetnice beatifikacije 1890. godine: mjesni ribari koji su tijekom noći imali ulov do tada nezapamćen, od oko 6000 palamida, prepoznali su taj ulov kao dar njihovog sumještanina koji i sam bio ribar te iz zahvalnosti napravili zavjetni dar.

Foto: Svetište bl. Gracije iz Mula

Za Muo se veže jedinstven običaj, a riječ je o blagoslovu mora. Kako ga obilježavate?

Blagoslov mora vezan je za pomorske i ribarske krajeve, diljem svijeta. U Boki je bio prisutan i u drugim mjestima, ali se očuvao jedino na Mulu, obavlja se na duhovski ponedjeljak te se tako uklapa u slavlja poznata kao rosalia, odnosno rusalje.

Koliko je kult blaženog Gracije prisutan izvan prostora Boke kotorske?

Rekao bih da nije dovoljno, svakako je bio snažniji u samoj Republici Hrvatskoj prije Drugoga svjetskog rata. Nedavno je jedno svetište u Poljskoj odabralo bl. Graciju kao zaštitnika bračne ljubavi i dara roditeljstva, a čuo sam da u jednoj župi u Norveškoj mole na slične nakane. Iz osobnih svjedočanstava poznata su mi uslišanja koja su primili vjernici pred njegovim relikvijama u okolici Karlovca. Iako je jedan od najstarijih proglašenih blaženika našeg naroda, na njegovu upoznavanju potrebno je još raditi.

U Boki kotorskoj rodili su se i drugi istaknuti kršćanski sveci. Među njima posebno se danas kod nas štuje sveti Leopold. Poznato je da je sveti Leopold štovao blaženog Graciju. Kako to doznajemo?

Sv. Leopold je proveo gotovo cijeli život u Padovi, a u neposrednoj blizini Padove je u 16. stoljeću živio i bl. Gracija te je i sam imao uspješnu misiju pomirenja stanovnika Padove. U skromnoj ostavštini sv. Leopolda nalazi se i jedan životopis blaženog Gracije tako da je zapravo zanimljivo kako su naši sveci nasljedovali ne samo isti ideal svetosti, već su dijelili i iste životne prostore u različitim epohama.

Foto: Svetište bl. Gracije iz Mula

Emisiju Sakralna baština poslušajte ovdje: