Budi dio naše mreže

"Napoleon od Noting Hilla” Gilberta K. Chestertona - katolici moraju stajati između dviju krajnosti

„Ljudska rasa, kojoj veliki broj mojih čitatelja pripada, igra se dječjih igara od samoga početka, a vjerojatno će to činiti i do samoga kraja, što je gnjavaža za ono nekoliko ljudi koji su odrasli”, piše Chesterton u uvodu romana koji je poziv da katolici moraju stajati između dviju krajnosti: prevelike žestine i prevelike ravnodušnosti, jer katolička vjera nije ni stroga, ni neosjetljiva, već radosna. Osobina radosti zahtijeva u jednakoj mjeri ozbiljnost i veselost. Katolici se moraju šaliti, a zatim iskreno zahvaliti Bogu za šalu.

/ anh

Suradnja Hrvatske katoličke mreže (HKM) i Nakladne zadruge Ognjišta se nastavlja. Ovaj put preporučamo knjigu Gilberta Keitha Chestertona „Napoleon od Noting Hilla’ u izdanju Ognjišta i prijevodu dr. sc. Zrinke Dragun. Prvo izdanje u Hrvatskoj je izašlo 2015. a drugo prošle godine.

Radnja romana napisanog 1904. godine smještena je 80 godina u budućnost, u alternativnu stvarnost vremena bez tehnološkog napretka i promjena u klasnom sustavu ili stavovima.

Chesterton priču izgrađuje na ideji o bezličnoj vladi, koja je sasvim zadovoljna upravljanjem državom pomoću nasumce izabranog kralja. Poznato je da se Michael Collins, vođa Uskršnjeg ustanka za irsku neovisnost od britanske vlasti, divio ovoj knjizi, a pretpostavlja se da je godina, u kojoj započinje radnja, potaknula odabir godine za radnju romana Georgea Orwella „1984”.

„Napoleon od Notting Hilla poziva na novu vrstu ludila: ludila ostajanja duhovno zdravim u svijetu koji je skrenuo pameću…Roman predstavlja ravnotežu između neshvaćanja ničega ozbiljno i shvaćanja svega preozbiljno, a ravnoteža je katolička. To je ravnoteža Don Quijotea i Sancha Panse. Katolici moraju stajati između dviju krajnosti: prevelike žestine i prevelike ravnodušnosti, jer katolička vjera nije ni stroga, niti neosjetljiva”, tvrdi Sean Fitzpatrick, ravnatelj Gregory the Great Academy, koji se povremeno javlja i kao autora na mrežnim stranicama Chesterton.org – Društva Gilberta Keitha Chestetona, apostola zdravog razuma. Slijedi isječak naše preporuke:

Prvo poglavlje

Uvodne napomene o umijeću proricanja

Ljudska rasa, kojoj veliki broj mojih čitatelja pripada, igra se dječjih igara od samoga početka, a vjerojatno će to činiti i do samoga kraja, što je gnjavaža za ono nekoliko ljudi koji su odrasli. A jedna od igara kojoj je najviše privržena zove se »Zadrži sutrašnjicu u tami«, a još su joj nadjenuli i ime (seljaci iz Shropshirea, bez ikakve sumnje) »Prevari proroka«. Igrači saslušaju vrlo pažljivo i s poštovanjem sve što mudar čovjek ima za reći o onome što bi se trebalo dogoditi u sljedećoj generaciji. Igrači tada sačekaju dok svi mudri ljudi ne umru, pa ih lijepo pokopaju. Zatim odu i učine nešto potpuno drugačije. I to je sve. Za rasu jednostavnih sklonosti to je, međutim, jako zabavno.

Naslovnica knjige

Jer ljudska bića, s obzirom da su djeca, imaju dječju samovolju i dječju tajnovitost. Pa od početka svijeta nisu nikada učinili ono što su mudraci predvidjeli kao neizbježno. Kamenovali su lažne proroke, rečeno je; ali mogli su kamenovati i prave proroke s većim i opravdanijim užitkom. Pojedinačno, ljudi mogu ostavljati više ili manje racionalan dojam, jedući, spavajući, i planirajući. Ali ljudski je rod kao cjelina varljiv, mističan, nestalan, zanosan. Ljudi su ljudi, ali čovječanstvo je žena.

No, u početku dvadesetog stoljeća, igra Prevari proroka postala je znatno teža nego što je ikada prije bila. Razlog je tome bio, što je bilo toliko mnogo proroka i toliko mnogo proročanstava, da je bilo teško izbjeći svim njihovim imaginacijama. Kada bi čovjek učinio nešto slobodno i mahnito i potpuno po svojoj volji, strašna bi ga misao potom pogodila; možda je to bilo predskazano. Kad god bi se vojvoda popeo na stup ulične rasvjete, kad bi se dekan napio, ne bi mogao biti zaista sretan, jer ne bi mogao biti potpuno siguran da ne ispunjava neko proročanstvo.

U početku dvadesetog stoljeća od silnih mudraca nije se moglo vidjeti tlo. Bili su toliko uobičajeni, da je glup čovjek bio nešto posve iznimno, pa kada bi ga pronašli, pratili bi ga u gomilama niz ulicu i čuvali ga i dali mu neki visoki položaj u državi. I svi ti mudraci bavili su se davanjem procjena onoga što će se dogoditi u sljedećem dobu, a sve su bile posve jasne, sve pronicljive i bezobzirne, i sve potpuno drugačije. Pa se činilo da dobra stara igra varanja svojih predaka ovoga puta nije izvediva, jer su preci zanemarili hranu i san i praktičnu politiku, kako bi mogli meditirati danju i noću o tome što će njihovi potomci vjerojatno činiti.

Ali način na koji su proroci dvadesetog stoljeća djelovali bio je sljedeći. Uzeli bi jednu ili drugu stvar koja se zasigurno događala u njihovo vrijeme, pa bi zatim rekli kako će se to nastaviti događati sve dok se ne dogodi nešto izvanredno. A vrlo bi često dodali kako se u nekom čudnom mjestu ta izvanredna stvar već dogodila, i kako je ona otkrila znakove vremena.

Tako su, na primjer, postojali g. H. G. Wells i njemu slični, koji su mislili da će znanost preuzeti kontrolu budućnosti; i kao što je automobil brži od kočije, tako će i neka ljupka stvar biti brža od automobila; i tako dalje, u beskonačnost. A iz njihovog je pepela iznikao Dr. Quilp, koji je rekao kako bi se čovjeka moglo poslati u njegovom stroju toliko brzo oko svijeta da bi mogao održavati dugi, brbljivi razgovor u nekom selu staroga svijeta govoreći po jednu riječ iz rečenice svaki puta kada bi onuda prošao. Pa je rečeno da je pokus i iskušan na jednom apoplektičnom starom bojniku, koji je poslan takvom brzinom oko svijeta, da se činilo (stanovnicima neke druge zvijezde) kako oko Zemlje postoji neprekinuta vrpca načinjena od bijelih brkova, crvenog tena i tvida — nešto poput Saturnovog prstena.

Zatim je tu bila i suprotna škola. Bio je tu g. Edward Carpenter, koji je mislio da bi se u vrlo skoroj budućnosti trebali vratiti Prirodi te živjeti jednostavno i polagano, poput životinja. A Edwarda Carpentera slijedio je James Pickie, D.D. (s Pocohontas koledža), koji je rekao da su ljudi neizmjerno napredovali pasući, odnosno unoseći hranu polagano i dugotrajno, poput krava. A rekao je i da je, s izrazito ohrabrujućim rezultatima, uspio gradske ljude izvesti na sve četiri u polje prekriveno telećim kotletima.

Zatim su Tolstoj i humanitarci rekli kako svijet postaje sve milosrdniji, i stoga nitko više ne bi trebao imati želju za ubijanjem. A g. Mick ne samo da je postao vegetarijanac, nego je naposljetku proglasio i vegetarijanstvo prokletim (»prolijevanje« kako je on to profinjeno prozvao, »zelene krvi bezglasnih životinja«) te je predvidio da će ljudi u boljim vremenima živjeti isključivo od soli. A zatim je došla brošura iz Oregona (gdje je taj pristup isproban), brošura nazvana »Zašto bi sol patila?«, pa je nastalo još više nevolja.

A s druge strane, neki su ljudi predviđali da će linije srodstva postajati sve uže i kruće. Bio je tu g. Cecil Rhodes, koji je mislio kako će najvažnija stvar u budućnosti biti Britansko carstvo, i kako će postojati jaz između onih koji pripadaju Carstvu i onih koji ne pripadaju, između Kineza u Hong Kongu i Kineza izvan njega, između Španjolca s gibraltarske stijene i onoga koji nije na njoj, sličan jazu između čovjeka i nižih životinja. A na isti je način njegov plahoviti prijatelj, Dr. Zoppi (»Pavao anglosaksonizma«), protegao to razmišljanje još i dalje, smatrajući da bi, kao rezultat ovakvog mišljenja, kanibalizam trebao označavati samo jedenje pripadnika Carstva, a ne i jedenje nekog od podređenih, koje bi trebalo, kako je rekao, ubijati bez nepotrebnog izazivanja boli.

Njegov užas na pomisao o jedenju čovjeka u Britanskoj Gvajani pokazao je koliko su njegov stoicizam krivo shvaćali oni koji su mislili da je lišen svakog osjećaja. On se, međutim, nalazio u teškom položaju; jer je, kako se pričalo, pokušao izvesti pokus, a s obzirom da je živio u Londonu, ovisio je u potpunosti o drobljenju talijanskih organa. A njegov je kraj bio strašan, jer tek što je započeo, Sir Paul Swiller je u Kraljevskom Društvu pročitao svoj izniman rad, dokazujući kako su divljaci ne samo posve u pravu što jedu svoje neprijatelje, već u pravu i po moralnoj i po higijenskoj osnovi, s obzirom da se pokazalo istinitim da kvalitete neprijatelja, nakon što ih se pojede, prelaze na onoga tko ih je pojeo. Pomisao da bi priroda talijanskog donora organa neopozivo rasla i pupala u njemu, bila je gotovo više nego što je dobronamjerni stari profesor mogao podnijeti.

Bio je tu i g. Benjamin Kidd, koji je rekao da će rastući prizvuk naše rase biti briga za budućnost i njeno poznavanje. Njegovu je ideju puno snažnije razvio William Borker, koji je napisao onaj odlomak što ga svaki školarac zna napamet, o ljudima budućih doba koji plaču na grobovima svojih potomaka, i putnicima koji posjećuju prizore povijesne bitke koja će se dogoditi tek nekoliko stoljeća kasnije.

I g. Stead, koji je mislio da će se Engleska u dvadesetom stoljeću ujediniti s Amerikom, također je bio ugledan; i njegov mladi poručnik, Graham Podge, koji je u Američku Uniju uključio i Francusku, Njemačku te Rusiju, pri čemu je Rusiju skratio na Ra.

Bio je tu, također, i g. Sidney Webb, koji je rekao da će budućnost posvjedočiti neprekidnom porastu reda i urednosti u ljudskim životima, kao i njegov jadni prijatelj Fipps, koji je poludio, pa je trčao naokolo po cijeloj zemlji sa sjekirom, režući grane sa stabala kad god njihov broj nije bio isti s obje strane.

Karikatura iz knjige

Svi su ti mudri ljudi, koristeći sve vrste kreativnosti i mašte, proricali što će se uskoro dogoditi, a svi su to činili na isti način, uzimajući nešto čemu je, kako se kaže, »dobro krenulo«, i rastežući to onoliko daleko koliko im je mašta dopuštala. To je, govorili su, bio istinski i jednostavan način predviđanja budućnosti. »Kao što«, rekao je Dr. Pellkins u jednom lijepom odlomku, — »kao što znamo, kada u leglu vidimo svinju veću od ostalih svinja, da će ona po nepromjenjivom zakonu Nedokučivog jednoga dana biti veća od slona, — kao što znamo, kada vidimo korov i maslačke kako sve gušće rastu u vrtu, da moraju, unatoč svem našem trudu, narasti viši od dimnjaka i progutati kuću s vidika, tako znamo i s poštovanjem potvrđujemo, da će svaka struja u ljudskoj politici, koja je kroz bilo koje razdoblje pokazala bilo kakvu značajniju aktivnost, nastaviti rasti sve dok ne dopre do neba.«

I stvarno se činilo da su proroci doveli ljude (uključene u staru igru Prevari proroka) u prilično jedinstvenu poteškoću. Činilo se da je zaista teško učiniti bilo što, a da se pri tome ne ispuni neko od njihovih proročanstava.

Ali, unatoč tome, u očima radnika na ulicama, seljaka u poljima, mornara i djece, a posebno žena, nalazio se čudni pogled koji je držao mudrace u posvemašnjoj groznici sumnje. Nisu mogli proniknuti u nepomičnu razdraganost u njihovim očima. Još su uvijek imali nešto u rukavu; još su uvijek igrali igru Prevari proroka.

Tada su mudraci podivljali, okrećući se malo tamo, malo amo, kukajući, »Što bi to moglo biti? Što bi to moglo biti? Kakav će London biti za sto godina? Postoji li nešto čega se nismo sjetili? Kuće postavljene naglavce — možda higijenskije? Ljudi hodaju na rukama — to čini stopala gipkijima, zar ne znate? Mjesec … automobili … bez glava …« I tako su mijenjali mišljenja i razmatrali, sve dok nisu umrli i bili lijepo pokopani.

A tada su ljudi otišli i učinili što god su htjeli. Ne ću dalje sakrivati bolnu istinu. Ljudi su prevarili proroke dvadesetog stoljeća. Dok se zastor podiže nad ovom pričom, osamdeset godina nakon današnjeg dana, London je gotovo potpuno jednak kao i sada.

Knjiga „Napoleon od Noting Hilla” Gilberta Keitha Chestertona može se nabaviti već sada putem mrežnih stranica Nakladne zadruge Ognjišta.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja