Postoji jedan neobičan trenutak u evanđelju u kojemu Isus počinje jednu vrstu govora koji traje određeno vrijeme, radi se o jednom noćnom prijateljstvu. To je noćno prijateljstvo jer se prijatelj o kojemu je riječ ne želi kompromitirati zbog Isusa na svjetlu dana. To je prijatelj koji je fasciniran Isusom, ali istovremeno ne pronalazi snage da kaže da je fasciniran njime i njegovim učenjem. Razumijemo da se ovdje radi o Nikodemu. Ovaj noćni prijatelj ima jednu značajnu karakteristiku: jako nam nalikuje jer je prepun pitanja.

Vjerujem da je možda jedna od najljepših aktivnosti u našoj vjeri kada je naša vjera prepuna pitanja. Jer, tko ima pitanja? Pitanja postavlja osoba koja želi živjeti. Kada mi prestanemo postavljati pitanja to najčešće ne znači da smo pronašli odgovore, nego znači da se polako predajemo, da činimo korak unazad, da smo povukli vesla u lađu. Dok smo živi, ne možemo nikada reći da smo pronašli odgovore na naša pitanja. U liturgiji postoji jedna lijepa molitva koja otprilike kaže: Daj, Gospodine, da Te možemo pronaći i još više tražiti nakon što smo Te pronašli. To znači da nitko od nas ne može reći da ima Isusa na definitivan način.

Čitav naš život je potraga za Isusom koji je na koncu neosvojiv. Dovoljno je čitati izvješća o uskrsnuću kako bismo vidjeli da je prva karakteristika uskrsloga Isusa u činjenici da je Isus neuhvatljiv. Magdalena ga ne uspijeva zadržati. Učenici ga ne uspijevaju zaskočiti unutar praznoga groba jer On ide pred njima u Galileju. Uvijek je korak ispred. Kada je sve zatvoreno, on ulazi unutra. Dok govore, on nestaje. Hoda s učenicima kako bi ušao u jedni prenoćiste i u trenutku kada ga prepoznaju iščezne pred njima. Neuhvatljiv je. Možeš ga susresti, ali ga istovremeno ne možeš zadržati. Ne smijemo nikada zaboraviti tu Isusovu karakteristiku, jer Isus za kojim mi idemo je živi Isus. Zbog toga je neuhvatljiv. Jer je živ. I to je razlog zbog kojega je kršćanstvo hod. Može ga se susresti, može ga se dotaknuti, ali ga se ne može zadržati.

Isus to govori Nikodemu koji je prepun pitanja, a istovremeno nije otvoren promjeni strukture svoga načina razmišljanja. Kada je jedna osoba pretjerano strukturirana, naime kroz godine života se naviknemo na određeni pogled na stvarnost te kada nam netko kaže stvari koje izlaze iz naše “sheme”, teško je uspjeti misliti na te stvari s različitoga gledišta. Zašto? Zato što ne želimo izaći iz vlastitih “shema”. Dakle, jednom čovjeku koji je intelektualno snažan i zatvoren Isus treba dati praktične primjere. To je kao kada Isus govori o vjetru jer govori kroz poznatu stvarnost o neopipljivim stvarima. Ne znaš, Nikodeme, odakle dolazi ni kamo ide… Tako je s onime koji je rođen odozgor. Vjetar o kojemu Isus govori Nikodemu… Naša je najveća sumnja u hodu s Isusom pitanje gdje će nas taj vjetar odnijeti. Primjerice, Antun iz Lisabona nije mislio da će ga taj vjetar odvesti u Padovu, Leopold nije mislio da će ga dovesti u Padovu, Maksimilijan Kolbe u Auschwitz, Stepinac u Krašić, Toma u Indiju, a Nikodem da će ga vjetar odvesti Kristu… Budući da je to vjetar uskrsloga, taj vjetar vjetar uskrsloga, uvijek je neuhvatljiv. Kada misliš da si nešto razumio, vrlo brzo ti hod s Njime donosi nova pitanja, a to znači da se trebaš vratiti, tj. ponovno postati učenik. Za njegovanje odnosa ljubavi s Učiteljem treba uvijek biti učenik – Duh puše gdje hoće i čini što hoće, mi smo ti koji idemo za njim, a ne on taj koji slijedi nas. To je koncept koji Krist želi razbiti Nikodemu, kao i svakom od nas. 

Ivan XXIII. to izriče govoreći kako nije Duh Sveti onaj koji nama asistira, nego smo mi oni koji asistiramo njemu. Duh je onaj koji pokazuje put, a mi smo oni koji nastojimo ići za njim, a ne vući ga tamo gdje mi mislimo da bi trebalo ići.

Ivan XXIII. to izriče govoreći kako nije Duh Sveti onaj koji nama asistira, nego smo mi oni koji asistiramo njemu. Duh je onaj koji pokazuje put, a mi smo oni koji nastojimo ići za njim, a ne vući ga tamo gdje mi mislimo da bi trebalo ići. Imati ovaj stav znači biti u trajnom Iskustvu povjerenja – neka mi bude po riječi tvojoj. Ovaj oblik obraćenja je toliko važan da nam evanđelje govori o teškoći toga čak i kod dva izuzetna lika – Marije i Josipa. Evanđelje nije cenzurirali scenu dvanaestogodišnjega Isusa kojega roditelji ne mogu naći na povratku s hodočašća iz Jeruzalema. Marija i Josip izgubili su Isusa jer su i jedno i druga mislili da se nalazi s onim drugim. Mislili su da ih Isus na ovaj ili onaj način slijedi. Marija tu situaciju sažima u vrlo snažne riječi govoreći: „Otac tvoj i ja žalosni/tjeskobni smo te tražili“. Isus kaže: “Ma, zar niste znali da se moram baviti onime što je Očevo?” Drugim riječima, zar niste razumjeli da biste vi trebali ići iza mene, a ne ja iza vas?

Dok ne napustiš svoje obrasce i ne otvoriš se novosti, nećeš dopustiti Gospodinu da ti pokaže, novo, bolje i ljepše.

Nikome od nas nije lako stati iza Isusa. Teško je biti poslušan, osobito u trenucima kada imaš svoje sheme o tome kako stvari trebaju funkcionirati. Međutim, dok su ruke okupirane ne možeš primiti dar. Dok ne napustiš svoje obrasce i ne otvoriš se novosti, nećeš dopustiti Gospodinu da ti pokaže, novo, bolje i ljepše. To vidimo i kod Petra, koji nakon ispovijesti da je Isus pomazanik prima ključeve kraljevstva, a nekoliko trenutaka kasnije želi Isusa uliti kako biti Isus, pa mu govori da prestane pričati o Jeruzalemu, da on ne može umrijeti i biti mučen. Tada mu Isus govori, idi iza mene. Ne razmišljaš po Božjemu nego po ljudskome. Đavolski je stavljati se ispred Isusa. To je rizik za sve nas.

Isus je do kraja poslušan, do kraja se kompromitira. Pobjeđuje pristajući izgubiti. Rješenje nije u borbi. Rješenje je u predaji – Božjoj volji.

Cijelu emisiju pogledajte OVDJE.