"Advent je vrijeme promjene, obraćenja, vrijeme rasta, pripreme za Božić. Zato je jako važno razmišljati o tome je li moguće dočekati ga na ispravan način, pripremiti svoje srca za Božje pohođenje", poručuje vlč. Branimir Budinski, župnik župe sv. Josipa Radnika u Zagrebu u emisiji "Pod križem" u utorak, 6. prosinca. Donosimo katehezu u cijelosti.
Nesumnjivo, s tobom je Gospodin, no hajdemo provjeriti jesi li ti s Njime. To ćemo vidjeti samo ako vidimo je li tvoj um i tvoje srce slično Ovome ovdje koji je na križu i jesi li spreman odgajati svoj duhovni karakter koji si primio na krštenju. Da je to moguće učiniti svjedoči sv. Ivan u svojem evanđelju kada nam donosi jedan susret između Isusa Krista i jednog uglednog farizeja. Ovo je očit primjer promjene duhovnog karaktera koji se dogodio još prije još prije 2000 godina i zato se moramo vratiti na taj dijalog koji nalazimo u svetom Evanđelju, a to evanđelje slušamo i kod samog sakramenta krštenja u kojemu primamo milost duhovnog karaktera koji nalazimo ovdje: Iv 3, 1-6.
Što je neobično u ovom evanđelju? U kojem dijelu dana se odvija ovaj razgovor. Po noći, u mraku, kad normalan svijet spava. Zašto? Jer je strahovao od toga na koji će način reagirati Židovi, ako ga vide da se susreće s Isusom po danu, s jednim tesarom koji za sebe tvrdi da je Mesija, Krist. Nikodem je bio pravedan, pošten čovjek, bogat dobrim djelima, ali je bio i imućan, kako ćemo kasnije vidjeti. Bio je iskren i darežljiv, velikodušan. Poput mnogih ljudi koje srećemo u našem susjedstvu, među rodbinom i prijateljima.
Često puta u dijalogu s ljudima znam čuti kako se ponose svojim poštenjem, dobrotom, svojom otvorenošću za činjenje dobrih djela, nikome ne žele zlo, zanimaju ih različite teme iz područja duhovnosti, morala, etike. Žele sa svima biti dobri, kupiti poklone za Božić. Mnoštvo ljudi smatra da će time ugoditi Bogu. Tako i Nikodem. Htio je porazgovarati s Isusom kako bi proširio svoja znanja, otvorio se novim horizontima promišljanja, a tražio ih je od zanimljivog stranog Učitelja. Zato je Isusa i nazivao Učiteljem – Rabijem, kako bi s njime malo razmijenio filozofska gledišta i teme.
Nikodem je osjećao jednu unutarnju sigurnost da je zadobio Božju naklonost. No, u isto je vrijeme bio nesretan, neispunjen, u sebi je živio jednu duboku prazninu. Kako je to moguće.
Bez obzira imao čovjek iza sebe mnoštvo dobrih djela, puno poznanstava, materijalnih stvari u svom životu, on može biti duboko nesretan. Izvana sve izgleda dobro, savršeno, skladno, a duboko u tebi nemir, nespokoj. Koliko tisuća ljudi u gradu Zagrebu ovog trenutka osjećaju taj nemir svoga srca, jednu duboku nesmirenost (jure, kupuju sreću, a nikako se nasititi u odnosima traže ispunjenje, ostvarenje svojih planova pa ranjavaju druge…).
Kako i veliki mislilac i filozof Pascal kaže: Postoji jedna praznina u našem biću koju ne može nitko ispuniti osim Boga. Nikodemova oholost borila se protiv iskrene želje njegovog srca koje je ipak tražilo istinu. Da je tragalo za istinom potvrđuje i činjenica da je za Kristom spreman ići i noću. Noć je vrijeme intime, nježnog prepuštanja, sna. Vrijeme ka s nekime želiš ući jedan ozbiljniji odnos, san, vrijeme kad prestaješ govoriti ti i dopuštaš da se govori tvome srcu. Istovremeno, s druge strane, nije htio izgubiti ugled koji je uživao među farizejima, svećenicima, učiteljima sv. Pisma, pismoznancima.
Kolikim je ljudima danas biti prihvaćenima od drugih postao idol, a istovremeno razmišljaju o pravdi, o istini.
Iv 3, 3. Što Isus želi poručiti Nikodemu? To što si ti dobar, darežljiv, u duhovnom smislu ništa ne znači jer nećeš biti sretan bez novog rođenja. Bez tvog novog rođenja koje god dobro činio na ovome svijetu, pred Gospodinom je jedno veliko ništa.
Iv 3, 4. Nikodem postavlja jedno pitanje. On smatra da je ono što Krist govori nerazumno, nelogično, no što zapravo Nikodem čini? Izbjegava istinu. U njegovim očima taj VELIKI NIŠTA o kojemu govori Isus, on pokušava izbjeći tim pitanjem. Naime, u Nikodemu se probudila njegova ohola priroda. On protestira. (kako se mi obično ispovijedamo pred Božić, Uskrs? Tako da grijehu suprotstavljamo ništa…protestiramo jer smo perfekcionisti i onda se ljutimo kako smo mogli sagriješiti, kako nam se mogao dogoditi pad, ne računamo s obnovljenim životom koji nam Isus daje po toj mlađoj sestrici krštenja, što i jest sv. ispovijed, koja obnavlja to što smo jednom primili…).
Nikodem je predstavnik svih dobrih, pravednih, poštenih, zakonitih, a u isto vrijeme oholih i licemjernih ljudi. (usp. s Josipom koji dok je bio pravedan nije znao ljubiti, htio je pobjeći od Marije…).
Ti svako svoje dobro djelo možeš učiniti iz čistog interesa, bez trunčice ljubavi. Zašto rado pokosimo travnjak svoje susjede koja je udovica? Pa zato da nam baci pogled na kuću kad odemo na godišnji odmor ili pripazi na pse, koje ćemo ostaviti kod kuće. Možda će uskoro umrijeti, jer je gospođa već starija pa će me se valjda sjetiti u svojoj oporuci. Ili, ako budem govorio istinu, ljudi će me čuti pa će me pohvaliti, odati priznanje i dobro ću proći u svojim planovima.
Postoji jedan čitav spektar razloga zbog kojih možemo činiti dobra djela, a da ona nisu iskreno učinjena. Većina ljudi danas sebe smatra dobrim, poštenim građanima koji su ugodni Božjem oku jer pomažu siromahe, nemoćne, daju milostinju za vrijeme sv. Mise ili u neke humanitarne organizacije, ali postoji li tu neki interes. Što se nalazi u pozadini mojih čina? Što ti danas govori Isus?
To što vi činite jedna je velika nula preda mnom. Zašto Isus to misli? Jedan veliki filozof i teolog C.S. Lewis je rekao: Ništa ne omogućava toliko lažnu mirnu savjest kao činjenje dobrih djela, iako su istinska ljubav, milost i vjera potpuno odsutni. (slušate li radio postaje, pratite reklame na televiziji, komentare na društvenim mrežama uočit ćete upravo ovaj vrtlog lažno mirne savjesti koji će sve učiniti kako bi ta savjest zadržala taj mir koji nije Božji mir, nije mir koji Isus daje, čak se i naše ispovijedi često pretvaraju u umirivanje savjesti, opravdavanje, optužba drugih).
Moguće je činiti dobra djela, a da nema ljubavi, nema milosti, nema nade, nema vjere. Takvi s uljudi licemjeri jer umiruju savjest činjenjem dobrih djela. Pa ljudi moji, to je razlog zbog kojeg su i razapeli Isusa. Dakle, ovo nije neka sporedna, već glavna tema kojom se trebaš baviti ovog adventa, a tiče se tvog srca.
Ovo su oštre riječi jer direktno napadaju jedan mentalitet našeg oholog srca. U cijelom svemiru ne postoji ništa toliko neupotrebljivo i beskorisno kao što je formalni kršćanin koji će se izjasniti kršćaninom, a ne poznaje Isusa Krista, nego glumi, stavlja maske, koristi Krista onda kada je to potrebno, kao na primjer u ovo vrijeme pred Božić.
Kaže jedna latinska poslovica: THEORIA SINE PRAXIS SICUT ROTA SINE AXIS. Teorija bez prakse je kao kotač bez osovine. To dobro ocrtava jedna zgoda: Šetali su parkom jedan župnik i njegov prijatelj, inače industrijalac, vlasnik velike tvornice sapuna i deterdženata. I kaže on župniku: “Čemu vjera?! Samo lijepo pričaš, a svijet propada, propagiraš neke vrijednosti koje lijepo zvuče, ali u praksi zapravo nema ništa od toga. Tvoj Bog i tvoja Crkva dozvoljavaju da se na svijetu događaju svakakva zla, čemu vjera, pitam te?!”
I tako, šetajući parkom prolazili su pored pješčanika u kojem su se igrala djeca. Većina ih je bila prljava, prašnjava i isflekana od pijeska, zemlje i trave. Župnik mu reče: “Pogledaj ovu djecu kako su prljava, zaista, čemu ti tvoji sapuni i deterdženti ako ne mogu pomoći da ova djeca budu čista?!” Prijatelj se začudi glupom odgovoru: “Pa, valjda ti je jasno da se sapun mora UPOTRIJEBITI kako bi nakon upotrebe djeca bila čista!” Župnik reče: “Tako isto i vjera!”.
Oni ljudi koji se nisu predali Bogu, koji kalkuliraju s Njime, koji nisu zaigrali s Njime do kraja, najnesretniji su ljudi na svijetu, koji su potpuno promašili smisao života. Ogromna je razlika između RELIGIOZNOSTI i DUHOVNOSTI. Još je veća razlika između poznavanja pravila, propisa i dogmi Crkve i poznavanja Boga koji ima temeljni utjecaj na tvoj život i unaprjeđenje tvojeg duhovnog karaktera.
NAJBOLJI GLUMCI (hipokriti) u Izraelu bili su farizeji, pismoznanci, saduceji, učitelji zakona. Znači VOĐE. Krist je najmanje korio prostitutke, ubojice, carinike, javne grješnike, razbojnike. Najoštrije je korio vođe, vjernike koji su činili dobra djela iz interesa i zavodili narod. Nadam se da ste bili prošle nedjelje na sv. misi, kad ih je po riječima sv. Ivana Krstitelja Bog nazvao: LEGLO GUJINJE, a Isus ih je nazvao OBIJELJENIM GROBOVIMA.
Najpokvarenija zadovoljstva u našemu životu duhovne su prirode. Zadovoljstva koja proizlaze iz optužbi drugih, ogovaranja, klevetanja, zlostavljanja, ponižavanja, oduzimanja malih radosti drugima, posjedovanja moći i mržnje prema drugim ljudima. To su najpokvarenija zadovoljstva.
Zbog toga jedan čovjek koji se redovito moli, odlazi u crkvu, daje milostinju, prima blagoslov svojega doma, ili ja koji svaki dan služim sv. Misu kao župnik, znam sva pravila Crkve, a ako sam ohol, mogu biti bliži božjoj osudi nego jedna prostitutka. Ovo ne kažem ja, ovo kaže Martin Buber, jedan od najvećih teologa 20. stoljeća.
Ovo se ne tiče samo mene, dragi slušatelji, ovo se tiče svakoga. Najlakši način da ti sâm, ti sâma otkriješ stupanj vlastite oholosti jest u tome da se pitaš: Koliko me smeta što me drugi preziru, što me ogovaraju, lažu o meni, podmeću mi, rugaju mi se? Postoji li ijedan čovjek kojemu to ne smeta? Ja takvog još nisam sreo, upoznao.
To znači da svi mi imamo određen stupanj oholosti u našem životu i potrebna je promjena tvojega srca, misli, duhovnog karaktera.
Oholost se može upotrijebiti za svladavanje manjih poroka. Mnogi ljudi su svladali kukavičluk, naglost, psovku, pušenje, uvjeravajući sami sebe da su ti poroci ispod njihovog ponosa, dakle, pomoću oholosti. Kažu: to je ispod mojeg dostojanstva. A Sotona kliče i jako je zadovoljan našim dobrim djelima, našom samokontrolom, našom disciplinom i dobrotom, ukoliko je sve to posljedica diktature oholosti u nama.
Isto tako bi bio zadovoljan demon da te izliječi od prehlade, a zauzvrat da ti nanese rak.
I profesori se često koriste time da nekom učeniku ili studentu kažu: Pa zar si ti spao na taj nivo da se uspoređuješ s ovim lošim učenikom? No, pazi, ako ohološću pobjeđujemo u životu, polažemo ispite, pobjeđujemo kukavičluk, požudu i zle sklonosti, to bi bilo kao da ti netko nametne rak, umjesto prehlade. Oholost je duhovni rak koji suzbija samu mogućnost postojanja ljubavi i istinske sreće u tvom životu.
Znadem ljudima reći da se ne trebaju libiti težiti dobiti bolji posao, višu funkciju na poslu, jer će tada moći učiniti više dobra. Međutim, kada oholi ljudi teže višim funkcijama u društvu, biti netko, tad mu taj položaj pruža idealan ambijent za skrivanje njegovog karaktera, koji je izopačen. Jer nema kraja samoobmanjivanju izopačenog ljudskog srca. Jr 17, 9: Podmuklije od svega jest srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?
Pisac djela Holokaust Zemlje govori o vremenu kad su se žitelji Zemlje, opterećeni teškoćama, odlučili osloboditi loših stvari pomoću velike lomače. Iz svojih su domova počeli iznositi i stavljati na vatru sve što su smatrali zlom. Pornografske knjige, oružje, alkoholna pića, duhan, stimulanse, sve što je remetilo njihove odnose, miran i skladan život. Njihov se posao nastavio duboko u noć. Sve to je iz prikrajka promatrao jedan stranac. Oko ponoći je prišao grupi ljudi koji su stajali kraj vatre i pitao ih: Postoji li možda jedna stvar koju ste zaboravili baciti u vatru? – A koja bi to bila? Pitao ga je netko iz grupe. – Sâmo ljudsko srce, odgovorio je ovaj. Sve dok ne pronađete način da očistite tu odvratnu pećinu, iz nje će i dalje izlaziti svi ti demoni i još svašta gore od toga.
I kralj David u svom psalmu kaže – Ps 14, 3: No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.
Možemo se mi ponositi time da smo dobri, pošteni, kako činimo dobro, ali ovo što je kralj David rekao u ovom psalmu je istina tvojeg i mojeg srca iako si od Boga. Zato je potrebna promjena, OBRAĆENJE (hebr. ŠUV – povratak izvoru, Bogu…) nama koji puštamo naše srce da ide za moći, za utjehom, za novcem, zadovoljstvima i težnjama, nadajući se da ćemo se usprkos tome ponašati pošteno, milosrdno i skromno. Kad naši prioriteti postanu zadovoljstva onda se ne možemo ponašati skromno, jer smo zapostavili duh, a upravo na to Isus upozorava govoreći kako se s gloga (trnja) ne trga grožđe. Ako mi je duh loš, ne mogu rađati dobra djela.
Kada je 1961. godine zbog zločina organiziranja nacističkog holokausta, suđeno Adolfu Eichmannu, protiv njega je svjedočio Hilel Dinur, preživjeli logoraš. Danas je nama nemoguće shvatiti strahote koncentracijskih logora niti u našoj povijesti domovinskog rata, a jedan od osnivača logora u nacističkoj Njemačkoj bio je upravo Eichmann. Gdje je bila njegova savjest? Kako je on mogao potpisivati ubojstva stotina tisuća ljudi? Kad je taj bivši logoraš, Hilel, prvi put ušao u sudnicu, nakon 18 godina od izlaza iz Auschwitza, vidio Eichmanna, Hilel Dinur je počeo nekontrolirano plakati, nakon čega se onesvijestio i srušio na pod. On se onesvijestio vidjevši Eichmanna. Nekoliko godina kasnije, u razgovoru za jednu TV emisiju, Dinur je objasnio svoju neobičnu reakciju. Taj logoraš je za televiziju rekao kako je, u trenutku kada je u sudnici ugledao Adolfa Eichmanna, shvatio da je Eichmann bio samo obično ljudsko biće. I kaže logoraš: Tada sam se prvi put uplašio samoga sebe. To obično ljudsko biće je bilo spremno ubiti tisuće ljudi, pitao sam se, kako je to moguće?
Htjeti imam u sebi, ali činiti ne nalazim, kaže sv. Pavao. Možda i imam težnju činiti dobro, ali ostvariti ne mogu. Jer znam da dobro ne živi u meni, to jest u mojemu tijelu. Dobro koje želim činiti, ne činim, nego zlo koje ne želim činiti, to činim.
Ako to kaže sv. Pavao o svojoj ljudskoj prirodi, onda je očito da ona postoji i u tebi, i u meni. Kako se onda boriti s takvom prirodom? Ako moj život predstavlja POLJE na kojemu ne raste ništa osim KOROVA, tada na meni ne može niknuti ŽITO. Možeš korov kositi, da bude niži, ali i dalje ne može uroditi poput žita. Želiš li da u tebi rađa žito, promjena se treba dogoditi ispod površine, trebaš biti preoran i ponovno zasijan. Treba doći do promjene duhovnog karaktera.
Isus nikada nije govorio idealistički i nejasno. Kad je rekao: Budite savršeni, tada je govorio o odnosu s Ocem. To je teško, no još je teži, nemoguć kompromis za kojim svi mi težimo, a to je mlakost. Mlak kršćanin. U medicini MLAKA VODA znamo što čini; izaziva povraćanje. Zato čitamo u knjizi Otkrivenja kako završavaju koji niti su vrući, niti hladni. Bivaju ispljunuti, doslovno.
Što je to zdravlje? To nije odsustvo bolesti, nego prisutnost duhovnog, duševnog i tjelesnog blagostanja, blagoslova. Tome trebaš težiti jer se Isus ne šali s nama i to je ono što on želi za tebe.
Jajetu se čini nemogućim da se pretvori u pticu, ali mu je još teže kao jajetu koje će morati naučiti letjeti. Mi smo poput jaja. Ne možeš zauvijek ostati jaje. U raj ne možeš ući kao rob, kao jaje, nego kao slobodan, kao ptica. Mi uporno želimo biti jaje. Svi bismo bili čestito jaje, imati jedan mir u kojemu nas nitko neće uznemiravati, dirati. Ali ako ostaneš jaje, što će se dogoditi?
Ako se iz jajeta nešto ne izleže, jaje se pokvari. Tako je i s tvojim srcem. Ili ideš naprijed, gore, ili nazad, dolje, nema u duhovnom životu stajanja. Je li se iz tebe što već izleglo ili si se pokvario, kao pokvareno jaje?
Čudo promjene i novog rođenja tvojeg srca, koje se zaista dogodilo Nikodemu, može se dogoditi i tebi. Kako? Samo onda kada odbaciš svoju dobrotu, poštenje i pravednost i upoznaš Isusa Krista, kojeg naviješta i Ivan Krstitelj, a koji ti jedini može dati snagu da pobijediš svoje mane, poroke, zle žudnje, nagnuća i zla djela.
Nakon dvije, tri godine, kada je ponovno sreo Krista, više ga nije bilo briga što će reći farizeji i ostali ljudi, tko će ga vidjeti ili ismijavati što je došao netko koga vođe ne prihvaćaju. Nikodem je sve svoje imanje uložio u grobnicu u kojoj će Krist biti položen. Zašto? Jer je došlo do istinske promjene njegovog srca i uma. Shvatio je ozbiljno Isusove riječi po kojima je potrebno NANOVO SE RODITI. To što je dosada bio velikodušan, dobar, pošten, odlazio redovno u crkvu, molio, to nije dovoljno. Potrebna je operacija na srcu, novo rođenje, što je Nikodem onda smatrao nemogućim.
No, kada je Krist umro, shvatio je njegove riječi. I mi, koliko god htjeli pokazati kako smo dobri ljudi, da želimo činiti dobro, ali ga ne uspijevamo činiti, kako kaže i sv. Pavao, pobijedit će ona priroda koju bolje hranimo. U našem tijelu POSTOJE DVIJE NARAVI i prevladat će ono koje bolje hranimo kroz OSJETILA. Ono što gledaš, slušaš, činiš, s kim se družiš, to ćeš postati. To je zakon ljudske prirode. Sve što ulazi u tvoj um preko pet osjetila hrana je za jednu ili drugu prirodu, narav. Sve što primaš u sekundarnom centru u mozgu, sve se to reflektira na tvoje mentalne sposobnosti.
Na kraju imam jednostavno pitanje za tebe: Na koji se način možeš zagrijati ili smočiti? Tako što dođeš izvoru energije, topline. Kako ćeš se smočiti? Pa tako da skočiš u vodu ili u more, ako si u Dalmaciji pa skočiš u more. Na isti ćeš način postati duhovniji, to je recept za duhovno zdravlje. Kako? Pa tako što ćeš se približiti izvoru života. Zato trebaš usmjeriti pogled prema Novorođenomu koji jedini može ispuniti taj vakuum koji nitko ne može ispuniti, osim njega, a koji ti dolazi ususret i ovog Božića.
Emisiju “Pod križem” pogledajte ovdje.