Riječ „izroniti“ je pomalo neobična riječ. I podmornice moraju ponekad izroniti, cvijet katkad izroni iz močvare, baš kao što i ribe odvažno izrone i ponovno zarone u more ili u rijeku.

Slično se događa i sa čovjekom.

Naime, riječ „egzistencija“ dolazi od latinske riječi existere, što znači izroniti, nastati i pojaviti se. Nakon što izađe iz majčine utrobe, dijete izranja na površinu svijeta.

Bog svakog čovjeka stvara čudesno, iz svoje neizmjerne ljubavi.

Svijet je svojevrsna površina na koju čovjek izranja iz dubine Božje ljubavi koja mu je udahnula život, a prolazno tjelesno srce ima vječnu dušu.

Život je u svojoj punini sličan uzdahu: kratkotrajan je i odveć brzo prolazi. No, ni život lopoča nije dugotrajan.

Zato psalmist nostalgično pjeva u Psalmu 103: „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate kao cvjetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“

Budući da život brzo prolazi, pomno pazi kako ćeš iskoristiti svoje vrijeme i ponuđenu ti priliku jer drugu priliku za ovozemaljsko putovanje nećeš zasigurno dobiti.

Izronio si na površinu svijeta, izronio si na površinu života.

Stoga si dužan dati sve od sebe da taj jedan jedini život proživiš kako treba – u skladu s Božjom voljom i brigom za dušu jer samo ti je duša vječna.