Vjera je odgovor na Božju inicijativu, s pravom se naziva “teološkom krjepošću”. To znači da se, za razliku od drugih ljudskih krjeposti, ne postiže ljudskim naporom. Vjera nije nužno pristajanje na ono što je rečeno, već na Onoga tko je to rekao.

Jedna od najizazovnijih stvari u odgoju djeteta je znati kako i kada disciplinirati. Što roditelj (ili učitelj) treba učiniti kada dijete zna koje točno "tipke" treba pritisnuti za maksimalan izazov, a čini se da ništa ne funkcionira?

Vjerovati znači pouzdati se u potpunoj slobodi i s radošću brižnom Božjem naumu o povijesti, kako je to učinio Abraham, kako je to učinila Marija iz Nazareta. Vjera je dakle pristanak kojim naš um i naše srce kažu svoj "da" Bogu, ispovijedajući da je Isus Gospodin. I taj "da" preobražava život, otvara mu put prema punini smisla, čini ga tako novim, ispunjenim radošću i pouzdanom nadom.

Svi mi dobro znamo što su to napasti, no, prepoznajemo li svaku napast kao napast?

Kome se to od nas nije teško prepustiti Bogu i njegovom planu? Tko to od nas nije pomislio da može i zna bolje od Boga? A opet, tko to od nas može reći da nije iskusio što je to Providnost?

„U sprječavanju i liječenju duševnih bolesti, ovisnosti, depresije… istinska vjera pomaže - to je znanstveno dokazano“, rekao je u emisiji Kompas RTV-a Herceg-Bosne neuropsihijatar profesor Sveučilišta u Mostaru dr. sc. Dragan Babić.

Donosimo vam promišljanje Tomislava Ivančića o duhovnoj dimenziji čovjeka te o tome što mnoge od nas priječi u tome da zaživimo život punim plućima.

Gdje je Bog? Kako mogu znati da poznaje moju situaciju? Kako uopće vjerovati? Pročitajte u nastavku.

Ljubav bližnjemu zla ne nanosi, piše sv. Pavao. Pa ipak, što kada pod krinkom "dobroga" drugima nanosimo zlo? Pročitajte u nastavku.

Gdje su teolozi zakazali? Ili možda bolje – zašto se ne bi trebali bojati upuštati u dijalog s modernim čovjekom te pomoći mu raskrinkati sve one laži u koje je povjerovao pod krinkom istine?