Upravo oponašanje svetaca koji su se namjerno suzdržavali od govora kad su htjeli, ili koji su govorili kad bi radije šutjeli, pokazuje nama ostalima kako i kada koristiti svoje riječi. Svrha šutnje je da prvo razmislimo, a zatim razlučimo što smo pozvani: govoriti ili slušati? Često je odgovor prvo slušati. Tišina nosi ogromnu moć, jer se iz tišine oblikuju i prenose najbolje i najjasnije poruke.

Duša, dakle, kao i tijelo, ima potrebu za tišinom, koja je neophodan uvjet za prisjećanje i kontemplaciju. Ovakva tišina znači i stvarni prestanak svih ometajućih prizora, zvukova, percepcija; kao dio svoje suštine pretpostavlja stvarno fizičku tišinu (proturječnost u riječima, ali ne i u idejama) koju zahtijeva nekoliko minuta dnevno, ili barem s vremena na vrijeme tijekom tjedna: jer šutnja je majka misli.

"Vaša duša zna što vam godi, ali potrebno je da vjerujete onome što vam govori. Duši je potrebna tišina. Ona treba mjesta gdje se osjećate spokojno, gdje možete biti ono što jeste."

U tišini Njegove Stvarne Prisutnosti ljuske polako padaju s naših očiju i počinjemo gledati kao što On vidi. Molitva rođena iz šutnje mora biti polazište za sva naša djelovanja.

Majka Terezija je osjetila "potrebu za šutnjom" zbog njezine potrebe i žudnje za Bogom i njegovom milošću. U dubinama njezinoga srca ona je susrela Boga "u tišini" i u tom je susretu Majka Terezija našla ljubav, snagu i radost, ono što joj je bilo potrebno kako bi živjela primjeren kršćanski život.

Sveta tišina, kako poučava kardinal Sarah, temeljni je zakon i pravilo svakoga liturgijskoga slavlja.

Jesmo li spremni prihvatiti tišinu? Jesmo li spremni suočiti se sami sa sobom bez ikakvih maski? Jesmo li spremni pronaći Boga i čuti što nam On želi progovoriti u tišini?