Duša, dakle, kao i tijelo, ima potrebu za tišinom, koja je neophodan uvjet za prisjećanje i kontemplaciju. Ovakva tišina znači i stvarni prestanak svih ometajućih prizora, zvukova, percepcija; kao dio svoje suštine pretpostavlja stvarno fizičku tišinu (proturječnost u riječima, ali ne i u idejama) koju zahtijeva nekoliko minuta dnevno, ili barem s vremena na vrijeme tijekom tjedna: jer šutnja je majka misli.

"Vaša duša zna što vam godi, ali potrebno je da vjerujete onome što vam govori. Duši je potrebna tišina. Ona treba mjesta gdje se osjećate spokojno, gdje možete biti ono što jeste."

U tišini Njegove Stvarne Prisutnosti ljuske polako padaju s naših očiju i počinjemo gledati kao što On vidi. Molitva rođena iz šutnje mora biti polazište za sva naša djelovanja.

Majka Terezija je osjetila "potrebu za šutnjom" zbog njezine potrebe i žudnje za Bogom i njegovom milošću. U dubinama njezinoga srca ona je susrela Boga "u tišini" i u tom je susretu Majka Terezija našla ljubav, snagu i radost, ono što joj je bilo potrebno kako bi živjela primjeren kršćanski život.

Sveta tišina, kako poučava kardinal Sarah, temeljni je zakon i pravilo svakoga liturgijskoga slavlja.

Jesmo li spremni prihvatiti tišinu? Jesmo li spremni suočiti se sami sa sobom bez ikakvih maski? Jesmo li spremni pronaći Boga i čuti što nam On želi progovoriti u tišini?