Televizija je kao medij koji se donedavno smatrao pouzdanim izvorom vijesti i informacija, suočena s izazovima namjernog iskrivljavanja istine kao i manipulacije javnim mnijenjem.

Sveti Padre Pio nije bio obožavatelj samostanskog televizora te je smatrao kako obitelji ne bi trebale dopustiti da televizija upravlja njihovim životima.

Gotovo svi mladići i djevojke vole gledati filmove i nije ih teško uvjeriti da gledaju filmove, ali neke je teško uvjeriti da pogledaju dobre filmove. Neopravdano nasilni ili otvoreno seksualni filmovi nisu naša briga, takvima nema mjesta u obrazovanju ili u životu katolika, ali postoji određena neumjerenost osjetila kojima se prepuštaju neki od najdobronamjernijih mladih ljudi što ih tjera na gledajte samo 'brze' filmove s puno šala, eksplozija i preplavljenih emocija. Prepušteni sami sebi, više traže zabavu nego lijepu umjetnost.

"Legenda svete Klare", koja se pripisuje Tomi Čelanskom, otkriva nam zašto je Papa Pio XII. baš svetu Klaru Asišku 1958. proglasio zaštitnicom televizije. Početci su to otvaranja Crkve za medijsku stvarnost, a i sam II. vatikanski sabor u pastoralnom naputku "Communio et progressio" o medijima govori kao o "Božjim darovima".