„Ljubi bližnjega svog kao samoga sebeˮ, glasi Božja zapovijed. Razmišljam li ikad o međuljudskim odnosima koji me okružuju? O mojem bližnjemu? Jesu li naši odnosi uvijek mjesto izgradnje, rasta, lijepih misli i riječi? Jesam li svjestan da je zdrava i sretna osoba samo ona koja ima zdrave odnose ili sam toliko zarobljen materijalnim da mi je relacija odnosa postala poprilično strana i daleka?

„Budući da revnost karmelićanke mora obuhvaćati cijeli svijet, nadam se da ću milošću dragoga Boga biti korisna više nego dvojici misionara, i nipošto ne bih mogla zaboraviti moliti se za sve, ne zapuštajući obične svećenike, kojih je dužnost katkada isto tako teška kao i dužnost apostola koji propovijedaju nevjernicimaˮ, zapisala je sv. Mala Terezija u „Povijesti jedne duše“.

„Moja jedina želja jest uvijek činiti Isusovu volju!ˮ Svetost za Tereziju znači uvijek vršiti Isusovu volju. U tu volju utkane su sve njezine želje, planovi, očekivanja, njezini duhovni usponi i padovi, njezino odrastanje. Tako da možemo reći da je Terezija imala samo jednu želju; biti sveta vršeći volju Božju.

Pred svakog od nas stavlja se isti izbor, da iz košare Božje ljubavi izaberemo samo jednu vrpcu ili da poput Terezije odaberemo cijelu košaru, da biramo, hoćemo li činiti puno ili malo za Gospodina, da biramo hoćemo li sijati škrto ili obilato (usp. 2 Kor 9, 6.). Što god izabrali, valja nam imati na umu da, „Bog ljubi vesela darivateljaˮ (2 Kor 9, 7).

Koliko dugo traje izrada svetosti? Samo danas, samo ovaj dan, to je posebna napomena za svetost. Svaki dan je jedan novi život. Nitko nema garanciju da će doživjeti sutrašnji dan, za ljubav, svetost, radost imamo samo danas. 

Nema tog problema koji Bog ne bi mogao riješiti. Prepusti sve Njemu. Ne daj se obeshrabriti i nikada ne odustaj! Smiješi se i kroz plač, ljubi i kad bi najradije okrenuo leđa, oprosti i kada ti se srce slama. Tu se rađa život i procvjetat će uskrsnuće. Hrabro samo! Bog je s tobom!

Ljubav prema Djevici Mariji svetica gaji od malena. Marija joj je bila druga majka kada je njezina preminula. Marijin čudesni osmijeh izliječio ju je u njezinoj velikoj i neobjašnjivoj bolesti u djetinjstvu. Od Marije uči kako živjeti skrovitim nazaretskim životom u Karmelu.

Sv. Mala Terezija je da bi razveselila Isusa, zaboravljala samu sebe i nastojala da ni u čemu sebe ne traži. Zaboravljala je samu sebe ne tražeći priznanja, ne tražeći pohvalu, ne tražeći zasluge za sebe. U jednom pismu kaže da zasluga nije u tome da se mnogo čini ili daruje, nego da se mnogo prima, mnogo ljubi.

Odricanje je bilo trajno prisutno i u životu sv. Male Terezije, njezin trajni odabir, no ona nije bila ozbiljna ni smrknuta pod teretom odricanja. Bila je jednostavna poput djeteta i svako njezino odricanje je imalo samo jednu jedinu svrhu. Ne da skuplja zasluge i broji pobjede, nego da time razveseli Isusa.

„Ne boj se. Ovaj je hod kroz pustinju – hod sa mnom. Ovih četrdeset dana su vrijeme u kojem mi možeš predati sve svoje poteškoće, patnje, muke, nadanja... Sve tvoje će u meni oživjeti snagom koju će donijeti moje uskrsnuće, snagom novoga života uskrsnoga jutra, snagom mene Uskrsloga. Ne boj se.“