Psalmi ne samo da prilagođavaju naše emocije nekom hvalevrijednom prirodnom ili kulturnom standardu dobrote, oni ih prilagođavaju Kristu, izvoru sve dobrote.

Prema svjetskim standardima, pa čak i među većinom drugih kršćana, živjeti Kristovim životom vrlo je teško. To može rezultirati gubitkom prijateljstva, odnosa, bogatstva i moći. Trebamo li se bojati gubitka tih stvari ako se doista stavimo u Božje ruke?

"Isus nam u svakoj pričesti daje svoje srce. Ako primimo to srce u svoje tijelo i onda dođe napast od Zloga - kaži mu: odi u pakao, ja sam Isusov/a i ne bojim te se."

Koliko puta kažemo da nam netko „ide na jetra”, da smo se "smrzli od straha", da je nekoga "stisla tuga", da je netko "tvrda srca"…? No jeste li znali da to nisu samo pjesnički izrazi. Osjećaji nas zaista truju? Pogledajmo kako osjećaji utječu na pojedine organe kako bismo lakše shvatili kako su tijesno povezani s trovanjem tijela.

"Nikad nisam čuo što je prestrašilo konja pa je zbacio ženu na tlo. Srećom, pokazalo se da je žena dobro sve dok nije saznala da njezini prijatelji nisu uspjeli vratiti odbjeglog konja", uvod je u priču o bijegu prestrašenog bića. Ponekad se i sami možemo naći u situaciji da želimo pobjeći od svih, pa i Boga. No, On nas nikada ne napušta i ostavlja.

Zastrašujuće i moćno zlo nije ništa novo u našem svijetu - oduvijek je bilo ovdje. Ali i mir i snaga Božja također!

Strah sakati i imobilizira. Strah je naš neprijatelj. Što pobjeđuje strah? Božja ljubav.

Procjena naših sposobnosti ovisi o nama samima, o našoj prirodi (biologija) i o našim prethodnim iskustvima, kako onima koje smo stekli kroz priče drugih (odgoj, škola) tako i onima s kojima smo se sami susretali. Iskustvo raznih ishoda u raznim situacijama nas uvjerava tko smo, što smo, koliko smo (ne)sposobni i (ne)moćni te u skladu sa zaključkom te procjene reagiramo borbom ili bijegom.

Četvrta rana duše su strahovi, rekao je fra Smiljan Kožul. Isus nam je dao svoje Tijelo za jelo da bismo te rane duše iscijelili. Tko blaguje Tijelo moje ima život u sebi...

"Ali, što je istina o tome čovjeku? Ti to ne znaš. Ti znaš tek djelić istine. Jer je čovjek otajstvo, jer je čovjek misterij, ti ćeš uvijek o njemu imati tek svoju istinu. Uvijek će ti dio istine ostati skriven. Zato nemoj brzo i olako govoriti o drugima. Ja se takvih bojim. Bojim se onih koji sve o svemu i o svima znaju. Ne znaju, brate! I to je super", poručuje fra Josip Vlašić u svojem promišljanju.