Čovjek je smrtno biće i nema čovjeka koji je rođen, a da jednoga dana neće umrijeti. No, kakvo je naše razumijevanje smrti? Prihvaćamo li je spremno ili od nje bježimo?

"Moraš prihvatiti svoj križ", rekao je sveti Ivan Vianney, "Ako ga hrabro nosiš, on će te odnijeti u nebo." U ovoj korizmi nemojmo se bojati i bježati od križa, nego ga nosimo s ljubavlju i nadom, kao put ne smrti, nego vječnog života.

Pročitajte zanimljivo promišljanje o stvarnosti koju ne shvaćamo dovoljno ozbiljno.

Nažalost, postoje ljudi koji su davno umrli, a i dalje fizički žive. Hodaju, kreću se, žive s nama, ali zapravo ne žive, već životare. Jedino što im je preostao je ukop – kao trajni znak njihove smrti. Kako im pomoći? Kako pomoći sebi ako se nalazimo u takvoj situaciji?

Često kompliciramo sa svojim (ne)odlukama, sa svojim željama, neostvarenostima, (ne)uspjesima... Stvari su u biti vrlo jednostavne, pitanje je koliko zapravo želimo doći do odgovora na pitanja koja postavljamo.

Uoči svetkovine Svih svetih, kada se sjećamo svih proglašenih svetaca, ali i onih koji nisu doživjeli tu čast – a živjeli su svetim životom – i Dušnoga dana, kada se sjećamo svih naših pokojnih, fra Vladimir Vidović je u emisiji "Pod križem" 31. listopada govorio o vjerničkom stavu prema smrti, umiranju i gubitku dragih osoba.

Iako postoji strah od smrti, snaga je u Božjoj ljubavi koju nam Bog daruje i mi tu ljubav širimo dalje svojim životom i djelima. Upravo takav pristup, unatoč naših slabosti i grijeha, otvara nam pogled duše koja na kraju svoga života prepoznaje smisao i stvarnost vječnog života.

Riječi koje slijede žele vam biti pomoć i potpora. Dao Bog, da vam, po snazi vjere, donesu utjehu.

Smrt ne predstavlja kraj čovjekova života. Oni koji su – kako kažemo – "umrli", u stvarnosti žive. Samo što su otišli na "drugi svijet". Tjelesna smrt samo je kraj određene etape života. Umire tijelo, a besmrtna duša nastavlja život.

Ljubav je "valuta" neba i jedina je stvar koja ima vrijednost i prije i nakon smrti.