Promišlja karmelićanin o. Jakov od Križa Milić.

U čemu se sastoji radost uskrsne vjere? Što je to što kršćanina iz temelja razlikuje od pripadnika drugih religija? Zašto je stvarnost eshatološke vječnosti, koja započinje već ovdje na zemlji, suvremenom društvu tako teško pojmljiva – do te mjere da se kršćanstvo sve češće svodi na tradicionalni folklorni element naroda kojem pripadamo, bez dubljeg, osobnog i duhovnog značenja?

Čovječanstvo nikada ne bi trebalo prestati diviti se činjenici da je Bog odlučio biti blizak ljudima – i to na način koji nitko nikada ne bi očekivao. Da se piše scenarij za neki televizijski projekt, sigurno bi se pojavila ideja o čovjeku koji želi postati nešto više nego što jest. No, bi li itko napisao priču u kojoj Bog želi postati ono što je stvorio?

Kada se umjetnički doživljaj rodi iz nutrine čovjekova bića, iz srca, nastaje unikatno spontano stvaralaštvo neponovljivih kvaliteta, spoj vidljivoga i nevidljivoga, tjelesnoga i duhovnoga, što čini „most između neba i zemlje”.

Ušao si u kolonu zemaljskih hodočasnika, râstao kao svaki čovjek, slušao roditelje, učio i radio. Volio si svoj narod, domovinu i rodni zavičaj. Razgovarao si s ljudima, slušao ih, poučavao, tješio i hrabrio.

O hodu kroz korizmu promišlja fra Vinko Brković.

Strah je temeljna značajka našeg života. Ne može se iskorijeniti, ali se možemo s njime suočiti. Kako prevladati strah i koje su posljedice dopuštanja strahu da nas preplavi?

Isuse, kako Te ljubiti? Nisam siguran da itko od nas smrtnika zna odgovor na ovo pitanje. Možemo se mrtviti i moliti – ali ljubiti i pri tome služiti?! Je li moglo bez toga?

Steći sposobnost gledanja drugih i same zbilje koja nas okružuje očima vjere i otvorena srca, može se ostvariti molitvom i nadom, a nada je ono što nam je potrebno u vremenima u kojima živimo.

Jedna mudra narodna izreka kaže: „Božji mlinovi sporo melju.“ Bogu se nikamo ne žuri. On „ima vremena“. Ima dobre živce. Uostalom, nije li On iznad vremena, gospodar vremena? Kamo bi žurio?