U sakramentu pokore katolici su dužni ispovjediti teške (smrtne) grijehe u vrsti i broju od posljednje ispovijedi. Ako niste sigurni u broj, procjena je prihvatljiva.

Bog raskajane grješnike smatra svojim izgubljenim blagom, za kojima je dugo tragao. Oni nisu Njegovi neprijatelji.

Mogućnost ispovijedanja grijeha u sakramentu pokore i dobivanje oproštenja od Gospodina izuzetna je privilegija. Katekizam Katoličke Crkve kaže da ovaj sakrament pomirenja s Bogom “donosi pravo ‘duhovno uskrsnuće’” (br. 1468). Kad bi više katolika to razumjelo, mogli bismo opet vidjeti pokornike poredane ispred ispovjedaonica čekajući da iskoriste ovu izvanrednu priliku da prime Božji milosrdni oprost.

Na blagdan Gospe od Karmela donosimo svjedočanstvo o nošenju smeđeg škapulara koji je ova mlada žena počela nositi u teškom razdoblju svoga života kako bi je škapular koji predstavlja maleni hrapavi i grebavi predmet, podsjetio na život i njegovu stvarnost koja nekada zna biti grebava i hrapava baš poput škapulara.

Pokora je vrlo učinkovit način na koji možemo i moramo ljubiti bližnje. Može li tko usrdnije moliti i činiti pokoru od iskreno raskajanog grešnika!?

"Sjetimo se da nijedan čin ljubavi, ma kako malen bio, ako se učini zbog Boga, ne može i neće biti uzaludan. Dok imamo vremena, postupajmo po tome. Dani su nam darovani zato da učinimo što više za Boga, u ime Boga, samo poradi Boga, čisto radi Boga. Što god bude učinjeno, ostaje vječno."

Plodovi i prednosti posta lako se mogu dokazati. Prvo, post je najkorisniji u pripremi duše za molitvu i razmatranje božanskih stvari. Mojsije je četrdeset dana pripremao svoju dušu postom prije nego što se usudio razgovarati s Bogom.

Sve činimo da nas ljudi vide. Sada možemo dodati: sve činimo da nas kamere uhvate u kadar. I tako se raspadamo. Ispražnjuje se naš unutarnji čovjek i ostajemo prazna ljuska. Prepušteni smo na milost i nemilost ljudskom kockanju. Igri slučaja. Rijeci prevladavajućega mišljenja. Snazi dojmova. Nemamo više nikakvu otpornost na vatru kojom nas moć društva spaljuje.

Samospoznaja koja neprestano hrani našu Vjeru – Nadu – i Ljubav – uvijek će biti plodna – radosna – ponizna. Ali kada samospoznaja stvara sumnje i čini nas obeshrabrenima i mlakima, tada se ta spoznaja okrenula u duši i djeluje poput smrtonosne strijele – uništavajući i razdirući ono što je Bog stvorio da bude cjelovito i lijepo. Nikada ne bismo smjeli biti očajni ili obeshrabreni zbog svojih slabosti. Isus nam je dao svog Duha da nam pomogne da budemo sličniji njemu. On nam je dao svoje pastire da nas vrate kući. Dao nam je milost koja nam je potrebna da se pokajemo, promijenimo i postanemo sveti.

Ispovijed nas priprema za susret s Isusom Kristom, koji će ponovno doći kao naš sudac. Hoćemo li biti spremni stati pred Isusa i položiti mu račune o svojim životima?