Premda je rođen 1887. godine, za njega možemo reći da je svetac naših dana, jer i dan danas ima još puno ljudi koji pamte da je „tamo negdje u Italiji“ živio „neki svetac“ s „nekakvim ranama“ i sjećaju se njegove smrti. Otkriva to u razgovoru još 2014. godine fra Ivica Vrbić, tadašnji župnik Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu.

Portal Aleteia o blagdanu sv. Padre Pija podsjeća na samo jedno od brojnih njegovih čudesnih zahvata i spašavanje grada San Giovanni Rotondo.

Što više postajemo kreposni, to ćemo biti sretniji i slobodniji, a bit ćemo i u miru sa sobom, drugima i Bogom. Padre Pio otkriva nam što je temelj koji nam omogućuje da živimo kreposnije i radosnije.

Iako ga je brat upozoravao da to ne čini, Vincenzo je zagrabio i popio vodu iz obližnjeg bunara. Kako se uspostavilo, ta je voda bila zagađena i dječak je obolio od trbušnog tifusa. Tog je ljeta vladala prava epidemija i mnogi su ljudi umrli od te bolesti.

"Crkva je ona lađa koja nas nosi prema obali vječnoga života. Zato ja trebam Crkvu. Ja sam puno više dobio u svom životu što sam u Crkvi nego što je Crkva dobila sa mnom”, poručio je na svome Facebook profilu mladi svećenik fra Goran Azinović.

Padra Pija poznajemo kao strogog ispovjednika, ali i kao čovjeka koji je jako supatio sa svima koji su mu se obraćali za pomoć i molitvu. I dan danas brojna su uslišanja po zagovoru Padra Pija. No, ono što je manje poznato jest da je Padre Pio, poput mnogih svetaca, bio iznimno duhovit. Duhovitost je zapravo znak istinske duhovnosti. Sveci koji su se intenzivno družili s Bogom za vrijeme zemaljskog života zračili su nečim transcendentnim što se odražavalo i u njihovoj duhovitosti.

Jedne je noći gospođa Magurno primjetila da je sobu u kojoj je ležao suprug ispunio nevjerojatno intenzivan, božanski miris. Sljedećeg jutra, međutim, suprugovo se stanje dodatno pogoršalo i bio je na korak do smrti. U San Giovanni Rotondo žena je poslala telegram preklinjući Padre Pija za molitvu.

Tu je ženu, čim je ušla u ispovjedaonicu, svetac upitao: “Zar ne čuješ da netko plače?” Kad je odgovorila da ne čuje ništa, Padre Pio još je dva puta postavio isto pitanje.

Odlazeći u krevet Luigi je neprestano razmišljao o Padre Piju i u sebi kazao: “Padre, vjerovat ću u tebe ako mi ujutro nijedan od mojih kolega ne čestita imendan prije nego li stignem do praga samostana. Ti, Padre, moraš biti prvi koji ćeš mi čestitati.” Rekao je to znajući da Padre Pio ne zna njegovo ime.

“Kada mi Gospodin povjeri dušu”, rekao je sveti Padre Pio, “stavljam ju na svoja ramena i nikad ju više ne puštam. Svatko može reći: Padre Pio je moj!”