Tada je iz jednog zavežljaja izvadio karton i reče svećeniku: "Evo, ovo je njihova slika." Svećenik pogleda sliku i ostade izvan sebe, suze mu navriješe na oči, i poviče kroz plač: "To su moj otac i moja majka." Prosjak je na to, kroz očajan plač, rekao: "Ja sam njihov ubojica. Osvetite, velečasni, njihovu smrt i ubijte me na mjestu, jer nisam više dostojan živjeti…"

Najteže boli lažna grižnja savjesti. Najviše boli pomisao da drugi o nama misle nešto negativno i zlo. Kako to izliječiti?

Nije uvijek lako opraštati, kao ni tražiti oprost. Međutim, iskrena isprika pomaže rastapati naša tvrda srca. Iako volimo primati iskrene isprike, koliko se mi sami znamo ispričati drugima?

Razmišljamo: "Ako oprostimo bez zadrške, drugi će to iskoristiti. Ako oprostimo odmah, bez bilo kakve kazne, izgledat će da djelo počinitelja nije tako veliko i teško, neće ništa naučiti. Počinitelju treba pokazati da je pogriješio. Ako odmah oprostimo, to bi moglo biti i nepedagoški. Konačno, ne smijemo biti slabići koji će samo praštati, a drugi će profitirati. Treba koji puta pokazati malo hrabrosti i tvrdoće."

Francesco je nakon određenog vremena provedenog u našoj Zajednici otišao kući na nekoliko dana vidjeti kako se snalazi u svojoj obitelji. Taj odlazak kući nakon dijela prijeđenog puta naziva se “provjera” i važan je trenutak za mlade koji su došli u Zajednicu Cenacolo sa željom da započnu novi život i preporode se. To znači da moraju stvoriti i nove obiteljske odnose, koji su često ostavili duboke rane u srcima. Provjera služi upravo tome.