Tihe božićne pjesme u logorskim sobama, skrivena krunica u čarapi i riža podijeljena tisućama zatvorenika svjedoče da Božić ne ovisi o slobodi tijela, nego o otvorenosti srca. Od kardinala Alojzija Stepinca i Marice Stanković do misionara don Danka Litrića, uzništvo je postajalo prostorom nutarnje slobode, koja odjekuje Gundulićevim stihom: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo!“

Profesorica Marica Stanković (1900.-1957.), danas službenica Božja, blaženog Ivana Merza (1896.-1928.) upoznala je 1920. godine u Mariboru na sletu orlovske mladeži. Tu ga je zapazila dok je držao vrlo nadahnuti govor, a poslije se susretala s njime u Zagrebu i surađivala.

Službenica Božja Marica Stanković jedna je od najvažnijih osoba prve polovine 20. stoljeća za buđenje ljubavi prema Bogu i Katoličkoj Crkvi kod mladih.

“Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje, i ništa više”, rekla je na svom je suđenju Marica Stanković braneći istinu o Alojziju Stepincu i Crkvi 24. siječnja 1948. Te riječi mogu sabrati bit njezina života, truda i napisanih riječi. Umrla je 8. listopada 1957. Danas, 64 godine nakon njezine smrti ostala je simbol vjere mnogima.

Kršćanska se blagost iz pogrešaka bližnjega nikada ne izruguje. Nikada na njihov račun ne pretjeruje. Bez posebne potrebe o njima nikad ne govori. Kršćanska se blagost prema pogreškama bližnjega dobrohotno spušta, nastoji ih shvatiti, razumjeti; ako mora blago ih kori; ako upozoruje bližnjega na njih, čini to mirno, fino, obazrivo. Bez nervoze, bez povišenoga glasa, bez tona odozgo, bez ponižavanja bližnjega. Ponizno, jer možda su naše pogreške još daleko veće; krotko, jer nemamo pravo biti tuđi suci; u ljubavi, jer inače i u svojoj i u tuđoj duši postizavamo upravo obratno.

Malokad smo križeve dobrovoljno odabrali. Malokad smo ih nosili s razumijevanjem. Bili smo zapravo prisiljeni, kao i Šimun, da ih nosimo. I tad smo mrmljali pod njima i nismo ih razumjeli. Gledali smo samo u ludost i sramotni žig njihov.

Zar nismo stotinu puta pomislili: Čemu sve to što mi proživljavamo? Čemu tolike patnje i bolovi? Tolike žrtve i tolike tragedije? Čemu tolike stiske i tjeskobe? Nemiri i krize? Širenje zla i pobjeda zla? Potiskivanje vjere i trijumf nevjere? Čemu sve to i zašto sve to?

Treba prepustiti Božjoj ruci da nas ona kida, gnječi, lomi i mijesi po svojoj volji, kako ona hoće i gdje hoće, samo tako se stiče nutarnje siromaštvo. Prepustimo se dakle mirno i sabrano vodstvu Duha Svetoga, jer to je njegova uloga i njegov djelokrug u ljudskim dušama. Pazimo dobro na njegove glasove i njegovo kretanje, pa kadgod nam on u tišini duše šapne: "Idi, prodaj sve, ako hoćeš savršen da budeš", tad idimo brzo i prodavajmo žurno, da se radi naše lijenosti ne zatvore vrata pred nama iznenada, i da se ne izgubi glas Onoga, koji govori samo ako ga duša budno sluša. "Jer kraljevstvo nebesko silu trpi i samo nasilnici ga osvajaju."

Što da reknemo o vjeri u Isusa Krista, kad je toliki nemaju? Kad su otvrdnula tolika srca, kao i farizejska u Kristovo vrijeme, ili kad zbog svoje slabosti i ljudske sebičnosti ne pokazuju vjeru izvana?

Službenica Božja Marica Stanković rođena je 31. prosinca 1900. godine u Zagrebu. Ususret 120. obljetnici njezinog rođenja želimo podsjetiti na lik i djelo ove vjerne i hrabre žene.