Ne, ne smijemo u uskrsnoj slavi zaboraviti križ, jer je na križ danas na poseban način razapeta Crkva, iako ona uvijek na njemu visi i u njemu živi.

Jer Bog je i nas milovao. Nije tako lako pustio da odemo od njega. Htio nam je u posljednji čas otvoriti oči. Htio nas je pridržati svojom milinom. I nama je govorio nježnu riječ: Prijatelju! Ali sve badava. Mi smo se okrenuli od njega kao Juda. Čvrsto smo stegnuli vrećicu s novcem i otišli u mrklu noć. A ta vrećica s novcem - to je naša sebičnost i sebeljublje.

Jest, nikako, nikada, ni u čemu čovjek u tjeskobi ne ostaje sam. I onda kad mu se čini da je potpuno sam i da je zlo došlo do vrhunca, tad Bog dolazi da pomogne i da spašava...

Sve neispunjene želje, svi propali snovi, sve neizvršene kombinacije, svi lomovi srdaca, sve borbe razuma, sve to zapravo pokazuje čežnju za nečim trajnim, vječnim, beskonačnim. Sve su to borbe koje nisu upravljene kamo treba, sve su to traganja po nepravim putovima i stazama, sve je to lov za srećom koji je unaprijed osuđen na neuspjeh.

U punini adventske čežnje mi ćemo danas govoriti o Onome, za kojim tako živo čeznemo, a koji se svaki dan spušta na naše oltare. Govorit ćemo o Sinu Marijinu, koji se po žrtvi svete mise svaki dan za nas rađa i za nas žrtvuje. Život čovjeka na ovoj zemlji i nije drugo nego neprestano sretanje s Bogom, a po svetoj misi i euharistijskom blagoslovu, tako usko skopčanim sa svetom misom, to je stapanje najintimnije, najčudesnije, bliže nego bi čovjek sam mogao ikad i zamisliti.