Problem je u našem okorjelom srcu, srcu koje je nesposobno zaplakati zbog onoga što je učinilo Onomu koji nas beskrajno ljubi. Iskreno kajanje milosni je dar. Nije nešto do čega ćemo doći svojim umovanjem.

Mogućnost ispovijedanja grijeha u sakramentu pokore i dobivanje oproštenja od Gospodina izuzetna je privilegija. Katekizam Katoličke Crkve kaže da ovaj sakrament pomirenja s Bogom “donosi pravo ‘duhovno uskrsnuće’” (br. 1468). Kad bi više katolika to razumjelo, mogli bismo opet vidjeti pokornike poredane ispred ispovjedaonica čekajući da iskoriste ovu izvanrednu priliku da prime Božji milosrdni oprost.

Hercegovački franjevac fra Marin Karačić na svojim je društvenim mrežama objavio promišljanje o kajanju za svaki počinjeni grijeh poručivši kako kajanje ne smije izostati, makar na razini razuma jer osjećaji nekada mogu izostati zbog različitih uzroka. "Dušu je potrebno oprati, isto kao i tijelo", piše fra Marin čije promišljanje prenosimo u nastavku.

Razmetni sin je “došao k sebi” kada se našao u gladi i u velikoj potrebi, daleko od svoje obitelji i voljenih, odbačen i napušten od strane stranih prijatelja, a svinje su mu bili zavidni suputnici. Što ga je vratilo pameti? Je li to bila glad, nostalgija, žaljenje, odbacivanje, napuštenost ili ponižavajući uvjeti? Istini za volju, ne kaju se svi siromašni, gladni, beskućnici, odbačeni, napušteni, izgladnjeli i dehumanizirani ljudi i ne vraćaju se Bogu. Ova iskustva sama po sebi nisu dovoljna da dovedu do obraćenja i da ga održe do kraja. Onda, što je njega dovelo k pameti?

Svećenik Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, fra Ante Vučković govori o načinima spoznaje zla, u svojoj kolumni za portal Svjetlo riječi podsjećajući nas, da za razliku od dobra koje spoznaje svatko tko ga čini, zlo spoznaje osoba koja ga podnosi.