O. ANTE GABRIĆ Naranča za bolesnu Magdalenu
U kutu, na istrošenoj rogožini, ležala je mala Magdalena. Zapitah je da li bi još što željela. Kao da se bojala reći. Onda potiho prošapće: „Jednu malu naranču.“ I onda je oborila oči... bojeći se da je previše tražila. Malo poslije opet otvori oči. Bolne oči, s blagim, prikrivenim podsmijehom kao da su molile da se ne ljutim na nju zbog ove molbe... „Malu naranču.“ No gdje ću je dobiti u ovom pustom kraju?!