Novinarstvo je kompleksna struka, zanimanje i zvanje. Želi li novinar široj javnosti približiti svakidašnjicu, mora poštovati etičke norme.

Dezinformacije nažalost postaju kruh naš svagdanji koji nam se servira putem medija. Kako bismo ih što manje konzumirali trebamo upoznati vrste i oblike, alate za provjeru. Osim toga vrlo je važno spriječiti zloupotrebu osobnih podataka do kojih najčešće dolazi jer smo povjerovali dezinformacijama.

Razvoj tehnologija pospješio je i količinu dezinformacija u javnom prostoru. Kako se u masi nikad dostupnijih i bržih informacija može snaći prosječan konzument medija? Kako razlikovati istinu od polovične istine ili čak potpune laži? Kakve novinare obrazujemo? I što čini Agencija za elektroničke medije da bi potaknula kvalitetno novinarstvo? O tim temama, potaknuti projektom HKS-a „Glas istine", razgovarali smo u Argumentima u srijedu 6. prosinca s doc. dr. sc. Lanom Ciboci Perša s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, članicom Vijeća za elektroničke medije Anitom Malenica te s urednicom portala Hrvatske katoličke mreže Dianom Tikvić.

„Dezinformiranje, klevetanje protivnika, blaćenje ljudi, najteži je grijeh koji obavijesna sredstva mogu počiniti“, izjavio je Papa Franjo, uspoređujući lažne vijesti s bolešću. Opće je poznato da se demantiraju pogrešno objavljene vijesti. Pitanje je: ono što je pogrešno objavljeno, ostaje li u trajnom sjećanju konzumenata medija. Hoće li ljudi više vjerovati, ranijoj, netočnoj vijesti ili demantiju?

Suvremeni mediji u socijalnom kontekstu – s jedne strane – važno mjesto polemika i izvori informiranja, izražavanja različitih stavova te stvaranja oprečnih mišljenja, a s druge strane i platforme kreiranja heterogenih sadržaja dostupnih disperziranim korisnicima, tijekom globalne pandemije koronavirusa, pokazali su se neophodnom i konvergiranom platformom ne samo za prijenos važnih i vrijednih informacija o COVID-19, „mjestom susreta“, dijaloga, ali i mnogih prijepora. S obzirom, kako su mediji kao „ogledalo društva“ imali središnju ulogu u pravovremenom i točnom informiranju javnosti o pandemiji, postavljaju se brojna pitanja, među ostalim, temeljem kojih su kriterija odabirani sugovornici i govornici u medijima i jesu li određene skupine marginalizirane nauštrb drugih?

Nakon što je u Rudarsko-geološko-naftnom zborniku objavljen članak skupine autora, u medijima su se pojavili članci s napisima da stručnjaci tvrde da se zagrebačka katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije ne može obnoviti jer su kamenolomi iz kojih je vađen kamen s kojim je katedrala obnovljena nakon potresa 1880. zatvoreni.

Za projekt "Glas istine" piše Neno Kužina, član Hrvatskog društva katoličkih novinara.

Za projekt "Glas istine" piše doc. dr. sc. Silvana Burilović Crnov, članica Hrvatskog društva katoličkih novinara.

Nakon što je Nizozemska 2002. godine postala prva zemlja koja je legalizirala potpomognuto samoubojstvo i eutanaziju, iste godine slijedila ju je Belgija legaliziravši dobrovoljnu eutananziju, no zakon nije obuhvaćao i potpomognuto samoubojstvo. Zakon je u Belgiji proširen 2014. godine za teško bolesnu djecu kojoj medicina ne može pomoći. Unatoč jasnom stavu Crkve prema eutanaziji, belgijski biskup Bonny u jednom intervjuu kaže da ona ne mora nužno uvijek biti zlo.

Osobne preferencije, interesi i očekivanja odlučujući su u izboru informacija i mrežnih stranica kao i u izboru grupa u digitalnom okruženju. Birajući krugove istomišljenika gotovo se dobiva dojam da sudionici takve komunikacije žele osluškivati „vlastiti eho“ što zapravo pogoduje potvrdi vlastitih uvjerenja. Logici takvoga izabira doprinose i tražilice jer algoritmi pretraživanja, poput onih koje koristi Google, informacije prilagođavaju polazeći od potreba i kontakata korisnika na društvenim mrežama. Zato će često filtrirani sadržaji koji nam se nude predstavljati stvarnost koja je personalizirana i prilagođena našim interesima.