Djeca su u današnje digitalno doba uronjena u svijet informacija i različitih medijskih sadržaja koji vrlo lako postaju dijelom njihove svakodnevice. Ipak, zbog velike količine informacija, često se suočavaju s izazovima provjere i procjene točnosti i kvalitete svake informacije i sadržaja kojim su izloženi. Upravo je to jedan od glavnih razloga za poticanje i osnaživanje vještina digitalnih pismenosti, posebice kada je riječ o kritičkom vrednovanju i izgradnji kritičkog mišljenja kod djece.

Širenje dezinformacija je u digitalnom svijetu postala svakodnevica što je i jedan od razloga za sve više znanstvenih, stručnih i praktičnih inicijativa posvećenih upravo tom izazovu. Složenost pri razumijevanju dezinformacija, kao i prepoznavanju posljedica koje njihovo širenje i dijeljenje može donijeti, uočena je osobito kroz proučavanje digitalnih medijskih publika, njihovih navika i općenitog utjecaja medija na publike i javno mnijenje.

Mnogi su mediji Deklaraciju "Fiducia supplicans - Molitveno povjerenje" o pastoralnom značenju blagoslova protumačili kao "radikalni zaokret" Crkve", odnosno "kontroverznu odluku" ili pak "dokument koji će izazvati burne reakcije, navodeći kako je papa odobrio blagoslov istospolnih parova. Kako bi vjernici trebali shvatiti Deklaraciju "Fiducia supplicans - Molitveno povjerenje", pojasnili su teologinja izv. prof. Ana Begić i vlč. Damir Ocvirk.

Polazeći od teze kako infodemiju čini velika količina nedostatnih, neprovjerenih i netočnih informacija o virusu korona koja je većinom dominirala nad vjerodostojnim i točnim sadržajem objavljenim u svjetovnim medijima za vrijeme globalne pandemije virusa, a istovremeno imajući u vidu kako su naslovi priloga – udice za čitatelje – i u mnogo slučajeva (u kojima je razina povjerenja u medije niska), jedine informacije koju čitatelji/gledatelji dobivaju o temi, postavljaju se pitanja: jesu li naslovi informativno, senzacionalistički ili kritički privlačili pažnju čitatelja, odnosno, je li infodemija u medijskom izvještavanju na primjeru naslova, činjenična ili simbolički (pret)postavljena?

Vjerojatno najspasonosniji odgovor na pitanje kako stati na kraj dezinformacijama i malinformacijama u medijskom prostoru, pa tako i po pitanju vjerskih tema, jest u medijskoj pismenosti samog primatelja informacija, prije nego li u različitim sustavima za provjeru činjenica.

Novinarstvo je kompleksna struka, zanimanje i zvanje. Želi li novinar široj javnosti približiti svakidašnjicu, mora poštovati etičke norme.

Dezinformacije nažalost postaju kruh naš svagdanji koji nam se servira putem medija. Kako bismo ih što manje konzumirali trebamo upoznati vrste i oblike, alate za provjeru. Osim toga vrlo je važno spriječiti zloupotrebu osobnih podataka do kojih najčešće dolazi jer smo povjerovali dezinformacijama.

Razvoj tehnologija pospješio je i količinu dezinformacija u javnom prostoru. Kako se u masi nikad dostupnijih i bržih informacija može snaći prosječan konzument medija? Kako razlikovati istinu od polovične istine ili čak potpune laži? Kakve novinare obrazujemo? I što čini Agencija za elektroničke medije da bi potaknula kvalitetno novinarstvo? O tim temama, potaknuti projektom HKS-a „Glas istine", razgovarali smo u Argumentima u srijedu 6. prosinca s doc. dr. sc. Lanom Ciboci Perša s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, članicom Vijeća za elektroničke medije Anitom Malenica te s urednicom portala Hrvatske katoličke mreže Dianom Tikvić.

„Dezinformiranje, klevetanje protivnika, blaćenje ljudi, najteži je grijeh koji obavijesna sredstva mogu počiniti“, izjavio je Papa Franjo, uspoređujući lažne vijesti s bolešću. Opće je poznato da se demantiraju pogrešno objavljene vijesti. Pitanje je: ono što je pogrešno objavljeno, ostaje li u trajnom sjećanju konzumenata medija. Hoće li ljudi više vjerovati, ranijoj, netočnoj vijesti ili demantiju?

Suvremeni mediji u socijalnom kontekstu – s jedne strane – važno mjesto polemika i izvori informiranja, izražavanja različitih stavova te stvaranja oprečnih mišljenja, a s druge strane i platforme kreiranja heterogenih sadržaja dostupnih disperziranim korisnicima, tijekom globalne pandemije koronavirusa, pokazali su se neophodnom i konvergiranom platformom ne samo za prijenos važnih i vrijednih informacija o COVID-19, „mjestom susreta“, dijaloga, ali i mnogih prijepora. S obzirom, kako su mediji kao „ogledalo društva“ imali središnju ulogu u pravovremenom i točnom informiranju javnosti o pandemiji, postavljaju se brojna pitanja, među ostalim, temeljem kojih su kriterija odabirani sugovornici i govornici u medijima i jesu li određene skupine marginalizirane nauštrb drugih?