Duh je stvarateljska Božja sila, ona stvara od grješnika i bezbožnika pravednika i pobožnika. Duh pokreće, Duh udahnjuje, unosi život, on stvara, on oslobađa iz zarobljeništva, Duh iz prvoga rađanja stvara novo stvorenje, novinu života.

Kako probiti začarani krug osvete, prirodni, naravni zakon 'oko za oko, zub za zub'? Nije li protunaravno to što Isus traži? I kako preživjeti u svijetu u kojemu vlada zakon jačega, biološki i društveni darvinizam, gdje na površju ostaju samo najsnažniji pojedinci iz neke vrste, a sve drugo treba da svrši na bunjištu, smetlištu povijesti?

U Očenašu imamo sve bitno za svoj život. Molitva da se Bog slavi, da živimo u miru, da ne posustanemo u životu, da nas Napasnik ne nadvlada, da živimo kao ljudi praštanja. Kad Isus govori o napasti, onda misli na našu čvrstinu i posvemašnje prianjanje uz vlastito poslanje i poziv. Kao što je triput u pustinji Đavao dolazio Isusu s ponudama da ga odvrati od nakane i poslanja, tako dolazi i k nama.

Isus strogo odbija rješavati pitanja čovjekova srca s pomoću zakona. Samo je ljubav sposobna uskladiti ovaj svijet, urediti ga tako da bude topli dom i zavičaj za čovjeka. Samo ljubav spaja nebo sa zemljom, Boga s čovjekom, duh s tijelom. Isus vjeruje u moć ljubavi, a ne zakona. Brak, prema Isusu, nije stvar politike, zakonodavstva, sociologije, pravnika, referenduma o ovome ili onom problemu (primjerice, kontrola rađanja ili pobačaj), makar sva ta područja čovjekova djelovanja dijele i brinu svoju brigu o braku, jer brak ne uspostavljaju niti tvore institucije, nego žive osobe koje se ljube.

Ovo je dokaz kako čovjek, kako ljudi nisu puke žrtve okolnosti u kojima žive, žrtve prisila društva koje ih okružuje, robovi zagušljivih navika, predaja. Čovjek je stvoren za slobodu srca, za širine i daljine, za nebeska prostranstva koja pucaju na sve strane pred nama s vrhunaca.

U Isusovim očima, a prema Isusovu poimanju, i u Božjim očima u prednjem je planu uvijek čovjek, pojedinačna osoba, a ne običaji ili predaje starih. Čovjek koji treba živjeti u slobodi, bez straha i tolikih fobija, bez nutarnjih i vanjskih otuđenja koje sa sobom donosi religija pukih propisa, zakona i zabrana.

Živimo u vremenu u kome je ideja Boga potamnjela ili izblijedjela i zato nam treba svijetlih uzora i primjera koji svojim životom artikuliraju, riječju i djelom, tu zbilju. Ljudi su u potrazi za sretnim osobama jer te na specifičan način posreduju iskustvo i nazočnost Nadnaravnog. Vjerujemo da se Bog na ljudski način susreo s čovjekom u Isusu, da bismo napokon bili lišeni uzaludna traganja za punim čovještvom, ali i za Božjim licem.

Isusova je riječ istina. On govori riječi koje oslobađaju, koje čovjeka čupaju iz njegove rezignacije, slomljenosti, potištenosti.

Posvuda pitanje: Što nam može podariti sreću, smiraj, utočište pred jezivostima i grožnjama zemaljskih i vanzemaljskih sila? Gdje je mir, ako je čovjek stalno nad ponorom? Odgovore su davali filozofi, teolozi, političari, astrolozi, čarobnjaci i šarlatani, putujući propovjednici i iscjelitelji koji su nudili spas na svoj način, za cijeli svijet ili za pojedinca. Otkupljenje od tih sila u liku slobode.

Božja suverenost i čovjekova sloboda i oslobođenje od bilo kojih prisila. Svi su propisi i zapovijedi za Isusa samo pomagala, ceste i prohodni putovi koji vode u konačnu slobodu, beskrajna prostranstva, Božje perivoje.