Duh Sveti puni naša usta besjedom da izgrađujemo Crkvu, grad Božji koji je utemeljen na Božjoj ljubavi koja ide do zaborava i prezira sebe, za razliku o grada Babilona koji je utemeljen na ljubavi prema sebi koja ide sve do prezira Boga.

Ponekad, nakon ispunjenih svih preduvjeta i ustrajne molitve nema ozdravljenja. To ne znači da smo slabe vjere ili da nas Bog ne voli. Ponekad je bolest „trn u tijelu” koji Bog ne uklanja zbog našega dobra (usp. 2 Kor 12,9). Ako nas molitva ne ozdravi, ona će nas svakako duhovno okrijepiti i ojačati da lakše nosimo svoj križ i da imamo više milosrđa i sućuti prema bolesnicima koji trpe više od nas.

Nada nas vodi u konačnu puninu, vječno slavlje, vječno blaženstvo.

Ali, da bismo mogli širiti Kristov miomiris, moramo „razbiti alabastrenu posudu” (usp. Iv 12,3). Zatvorena posuda s miomirisom ne širi miris. Posuda je, zapravo, naša narav,  naše „ja”, naš intelektualizam. „Razbiti posudu” znači predati se potpuno Bogu, biti poslušan do smrti, poput Isusa. Bez ljubavi, žrtve i molitve, duhovno pomazanje i darovi Duha, ostaju u nama neplodni. Zato molimo da se sila Duha spusti na nas, da nas mekša, mijesi, oblikuje na sliku Kristovu.

Duh je stalno prisutan u Crkvi da je vodi (po službama), da je posvećuje (po sakramentima) i izgrađuje i pomlađuje (po karizmama). Karizma i institucija su dva kraka jednoga križa koje Duh spaja. Bez institucije karizme vode u nered, a bez karizmi institucije gube živost i pokretljivost.

Samo uz pomoć Duha Ljubavi možemo se iskorijeniti od nas samih (od sebičnosti), od „života za sebe” i ukorijeniti se u Bogu, u život „za Gospodina”. Zato, molimo Gospodina da po molitvi i žrtvi postanemo nesebični.

Svakoj je generaciji kršćana potrebno osobno iskustvo Pedesetnice – živo i preobražavajuće iskustvo Božje ljubavi. Bog izlijeva svoju Ljubav u naša srca preko Riječi i sakramenata.

Zahvaljujući daru pobožnosti, koji nam Duh Sveti ulijeva kroz molitvu, možemo se sa sigurnoš­ću smatrati ljubljenom djecom Božjom, bez obzira na svoje patnje. A ako smo djeca Božja, onda u našem srcu nema mjesta žalosti i strahu. Budimo istinski pobožni, živeći i radeći za Boga i bližnjega, pa će i naša srca biti ispunjena ljubavlju i radoš­ću.

Kada bih se ponovno rodio opet bih bio svećenik. Jedino što bih promijenio bio bi to da bih više molio! - ističe fra Josip Ikić. Ovaj član Franjevačke provincije Bosna Srebrena djeluje kao prefekt i odgojitelj sjemeništaraca u Visokom, te profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Iza njega je 33 godine svećeništva, a od Godine milosrđa djeluje kao misionar milosrđa.