Nastavljajući govor o euharistiji dolazimo do liturgije riječi, gdje Riječ prestaje biti pisana i postaje živa. Česti problem u tom dijelu je naše aktivno slušanje i memoriranje te osobito razmatranje i življenje te Riječi koju smo čuli i koja tako želi biti živa u nama.

U nastavku govora o euharistiji dolazimo do dijela koji je većini najmanje razumljiv i shvatljiv, a radi se o Zbornoj molitvi.

Papa Franjo, unutar svoje Kateheze na općoj audijenciji u srijedu, 20. prosinca 2017. napominje: "Euharistijsko slavlje, koje započinje uvodnim obredima, a zaključuje se završnim obredom, jedinstvena je, dakle, cjelina i ne može se razdvajati, ali za bolje razumijevanje pokušat ću objasniti njegove različite dijelove, od kojih svaki može dotaknuti i obuhvatiti jednu od dimenzija našeg čovještva. Nužno je poznavati te svete znakove kako bismo u punini doživjeli misu i iskusili svu njezinu ljepotu." (1)

Kada govorimo o uvodnim obredima euharistije onda mislimo na sve ono što pripada slavlju euharistije do Zborne molitve uključivo. Međutim, to ne znači da slavlje euharistije započinje s riječima: ''U ime Oca i Sina i Duha Svetoga'', već započinje znatno prije. Svakom slavlju prethodi već spomenuti predslavljenički trenutak. Taj predslavljenički trenutak može biti osobna priprava. Iako toga nismo svjesni, bez te osobne priprave nemoguće je govoriti o slavlju zajednice. Priprava nas uređuje, sređuje, priređuje, oraspoložuje i pobuđuje za zajedništvo slavlja euharistije.

Do sada iznesena mišljenja i nauk Crkve mogu svakome biti početni korak za bolje shvaćanje euharistije. Također je potrebno biti iskren prema sebi i priznati svoja dosadašnja mišljenja, kako bi sama činjenica priznanja i spoznaje priznatoga mogla otvoriti vrata za možda još potrebnijom promjenom, i svakako toliko potrebnom liturgijskom izgradnjom vjernika.

Kada govorimo o razumijevanju euharistije, tada možda nailazimo na problem neshvaćanja zbog izričaja koji nisu na pravi način shvaćani. Tako na primjer, sam termin pričest ili pričesnici shvaćamo na odveć instrumentaliziran način pri čemu ne ulazimo u etimologiju izričaja.

Vrijeme je da se vratimo Duhu Svetomu, jer upravo ''Duh Sveti ima odlučujuću ulogu u razvoju liturgijskog oblika i u produbljivanju Božanskih otajstava. Branitelj, prvi dar vjernicima, koji je na djelu već kod stvaranja, u punini je prisutan u svakoj etapi života utjelovljene Riječi: odista, Isus Krist je začet od Marije Djevice po Duhu Svetom; na početku svog javnog djelovanja, na obalama Jordana, Isus vidi gdje na njega silazi Duh u tjelesnom obličju, poput goluba; u istom Isusu Duh djeluje, govori i kliče; upravo u Duhu Isus može prinijeti sama sebe.

Često u svim svojim nastojanjima, duhovnim praksama i duhovnom životu, zaboravljamo da je ''vjera Crkve bitno euharistijska vjera i na osobit se način hrani na euharistijskom stolu. Vjera i sakramenti su dva nadopunjujuća vida crkvenog života. Pobuđena navještajem Božje Riječi, vjera se hrani i raste u milosnom susretu s uskrslim Gospodinom, susretu koji se ostvaruje u sakramentima: vjera se izražava u obredu, dok istom obred osnažuje i učvršćuje vjeru. Zbog toga je Oltarski sakrament vazda u središtu crkvenoga života: Crkva se zahvaljujući euharistiji uvijek iznova rađa. Što je u narodu Božjem življa euharistijska vjera to je dublje njegovo sudjelovanje u crkvenom životu posredstvom postojanoga prijanjanja poslanju koje je Krist povjerio svojim učenicima. To svjedoči i povijest Crkve. Svaka je velika reforma na neki način povezana s ponovnim otkrićem vjere u euharistijsku prisutnost Gospodina posred svojeg naroda'' (Sacramentum Caritatis 6). 

Zaboravljamo da ''treba puno napora, strpljivosti i poniznosti da se razlikuje govor Duha Svetoga od očekivanja, želja, vizija i težnji čovjeka. Duh se, naime, suprotstavlja ljudskim planovima i shvaćanjima. Bit je kršćanske vjere obraćenje, odricanje od vlastitih želja i vizija te prihvaćanje Božjih planova i Božje volje. Krist je jedini vođa, jedini učitelj i njegov je Otac jedini pravi otac svakog čovjeka.'' (1)

U današnje vrijeme primjećujemo kako među nama vjernicima, katolicima, manjka žive euharistijske i uopće sakramentalne vjere. Množe se različite religijske i kultne prakse, događa se inflacija molitava, a euharistija kao da postaje popratni sadržaj vjerničkog života te tako biva svedena na običajnu ili folklornu praksu koja se izvršava, umjesto da bude temelj od kojega vjernik živi.