Budi dio naše mreže

Feljton fra Mate Bašića: Gozba žrtvene ljubavi (3/10)

Često u svim svojim nastojanjima, duhovnim praksama i duhovnom životu, zaboravljamo da je ''vjera Crkve bitno euharistijska vjera i na osobit se način hrani na euharistijskom stolu. Vjera i sakramenti su dva nadopunjujuća vida crkvenog života. Pobuđena navještajem Božje Riječi, vjera se hrani i raste u milosnom susretu s uskrslim Gospodinom, susretu koji se ostvaruje u sakramentima: vjera se izražava u obredu, dok istom obred osnažuje i učvršćuje vjeru. Zbog toga je Oltarski sakrament vazda u središtu crkvenoga života: Crkva se zahvaljujući euharistiji uvijek iznova rađa. Što je u narodu Božjem življa euharistijska vjera to je dublje njegovo sudjelovanje u crkvenom životu posredstvom postojanoga prijanjanja poslanju koje je Krist povjerio svojim učenicima. To svjedoči i povijest Crkve. Svaka je velika reforma na neki način povezana s ponovnim otkrićem vjere u euharistijsku prisutnost Gospodina posred svojeg naroda'' (Sacramentum Caritatis 6). 

/ HKM

Upravo kriza ove euharistijske i uopće sakramentalne vjere dovodi do svih mogućih magijskih devijacija po pogledu sakramentala i uopće upotrebe blagoslovina te shvaćanja molitve i molitvenih obrazaca koji svoju snagu nemaju po srcu pravednika već po moćnosti zaziva kojima se čak i oholo te preuzetno pristupa molitvi, gdje molitva ne djeluje po Božjoj volji i milosti, već po posebnoj formulaciji koja najčešće prijeti i zapovijeda, što je u suprotnosti sa žarkom i poniznom molitvom pravednika (Usp. Jak 5,16). 

Također je vidljivo da ne razumijemo Duha Svetoga koji se nalazi u samom srcu euharistije. Duh nam se Sveti izlijeva i daruje u svakoj euharistiji, ali to kao da nam nije dovoljno. Nerazumijevanje toga dara ljubavi dovodi nas do određenih formi koje iskrivljuju pravu sliku Krista i njegove Žrtve. Vidljivo je da ne shvaćamo Duha Svetoga koji posvećuje darove. Potrebno je naglasiti da posveta darova nije samo posveta kruha i vina već čitave zajednice na koju se izlijeva rosa Duha Svetoga. To se osobito očituje kada molimo Duha Svetoga da sve sudionike sabere u jedno. ”Tako u Četvrtoj euharistijskoj molitvi stoji: Pogledaj, Gospodine na žrtvu koju ti sam pripravi Crkvi svojoj da svi pričesnici (prema latinskom možda bolje – sudionici/udionici – iako i sama riječ pričesnik znači sudionik jer je pri česti, ali se na žalost shvaća ne kao sudionik već kao konzument pričesti.) ovog jednog kruha i kaleža, Duhom Svetim sabrani u jedno tijelo, u Kristu postanu živa žrtva na hvalu slave tvoje. Osim toga, taj Gospodinov čin euharistije nerazdvojan je od Duha jer nam po njemu Učitelj uistinu dolazi na nov, sakramentalan – siguran – način. Euharistija koju slavimo objavljuje nam vlast i snagu proslavljenoga Isusa. Njegova slava dolazi i od Duha Svetoga: On će mene proslavljati (Iv 16,14). Isus je Gospodin u Duhu i po Duhu. Po Duhu Isusova prošlost postaje sadašnjost, osobito njegova pasha – koju on svom dušom čezne blagovati s nama (Lk 22,15) – i pobjedonosni prijelaz iz smrti u život. Djelovanje – izlijevanje – Duha Svetoga nije na rubu, nego u samom središtu liturgijskog slavlja. Njegovo posvećujuće djelovanje ne događa se samo u trenutku pretvorbe kruha i vina, nego prodire u nas dok sudjelujemo u otajstvu”. (1)

”Nažalost i dalje ne shvaćamo da se na darove i na nas izlijeva Duh Sveti. Lako možemo vidjeti upravo tu stvarnost kroz treći dio euharistijske molitve koji zovemo epikleza, a kojoj prethodi jedan kratki uvod takozvani post sanctus ili prijelaz od ovog hvalospjevnog poklika svet/sanctus na epiklezu ili na zaziv Duha nad darove. U Drugoj euharistijskoj molitvi taj post sanctus je veoma kratak: Uistinu svet si Gospodine, izvore svake svetosti

U trećoj je nešto širi: Uistinu svet si, Gospodine, i pravo je da te sve stvorenje tvoje slavi, jer po svome Sinu, Gospodinu našem Isusu Kristu, djelotvornom snagom Duha Svetoga svemu daješ život, sve posvećuješ, i neprestano okupljaš svoj narod da od istoka sunčanog do zapada prinosi čistu žrtvu imenu tvome. Nakon ovog anamnetskog zaziva molimo Gospodina: Stoga te smjerno molimo, Gospodine, udostoj se tim istim Duhom posvetiti ove darove, koje ti donosimo za žrtveni prinos…

Kada zastanemo i bolje pogledamo, vidimo da je riječ o zazivu istoga Duha koji je stvaratelj – jer svemu daje život; koji je posvetitelj – jer sve posvećuje; i koji je sabiratelj, darovatelj i ljubitelj – jer neprestano okuplja svoj narod da prinosi čistu žrtvu imenu Gospodnjem. Dakle, isti Duh koji nosi snagu stvaranja, koji vodi spasenjsku povijest, isti Duh koji je vodio Krista i taj isti Duh sada ravna Crkvom i njezinim zahvaljivanjem tj. njezinom molitvom, taj isti Duh – bili mi svjesni prisutnosti toga Duha ili ne – taj isti Duh koji je lebdio nad vodama i spustio se na Pedesetnicu nad apostole – taj isti Duh posvećuje darove, izljeva se nad darove, dakle i na nas za žrtveni prinos, kada molimo: Stoga te molimo udostoj se tim istim Duhom posvetiti ove darove za žrtveni prinos. To je osobito vidljivo u trenutku: Molite braćo i sestre da ova moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu. Zajednica tada odgovara primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku, na hvalu i slavu svojega imena i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj crkvi. Upravo dar koji prinosimo jest nositelj prinositelja, jer u njemu je sadržan sav prinositelj. Darovi su plod zemlje i rada ruku čovječjih. Primjer imamo i kod one trojice mladića, Izraelaca koji su u Babilonskom sužanjstvu, a nemaju više Hrama ni mjesta gdje bi prinijeli žrtvu, zato kažu primi nas slomljene duše, duha ponizna, kao žrtvu ugodnu – kako čitamo: 

Nemamo sada vojvode, proroka, kneza,

paljenice, klanice, prinosa, kâda,

ni mjesta gdje da prinesemo prvence tebi

i da nađemo milosrđe.

No primi nas slomljene duše,

duha ponizna!

Kao paljenice ovnova i bikova,

kao tisuće pretilih janjaca –

takva nek’ bude žrtva naša pred tobom danas

da nas pomiri s tobom –

jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju (Dn 3, 38-40).

Svi darovi koji se prinose na oltar jesu znak, simbol čovjekova unošenja u samožrtvu. I zanimljivo je da se na isti način u pripravi darova kade darovi, svećenik i zajednica, jer su svi dionici istoga prinosa, svi su jedan prinos i dar na koji se izlijeva rosa Duha Svetoga”. (2)

Ukratko, nije li onda čudno da mi katolici, mi koji slavimo svetu misnu žrtvu, koji slavimo euharistiju – sakrament ljubavi – znajući sada da se posvetno djelovanje i izlijevanje Duha Svetoga ne događa negdje na rubu euharistijskog otajstva ili samo u jednom njegovu dijelu, ne događa se samo u trenutku pretvorbe, nego prodire u nas dok sudjelujemo u otajstvu sakramenta euharistije – koja kao cjelokupni sakrament i događaj nije nagrada za savršene, već velikodušni lijek i hrana za slabe (Amoris Letitia fusnota 351) – da mi pored tog svakodnevnog izlijevanja Duha Svetoga – kojeg nam je Krist ostavio, da činimo njemu na spomen – tražimo neke dodatne forme izlijevanja i prodiranja Duha Svetoga na ili u nas. 

Ako bismo kao katolici više tražili neke druge forme van sakramenata koje nam Crkvu nudi, to bi moglo značiti da izlijevanje Duha Svetoga po sakramentima nije dovoljno. To bi također značilo da izlijevanje Duha Svetoga unutar cjelokupnog sakramenta euharistije nije dovoljno snažno ili potpuno te se to izlijevanje mora dogoditi izvan sakramenta ljubavi i izvan otajstva kojeg nam sam Krist, Sin ostavlja i u kojem nam se Sin daruje po Očevoj volji.  Znajući da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina, dolazimo do pitanja: je li igdje na zemlji toliko uprisutnjeno zajedništvo Oca i Sina i izlaženje Duha Svetoga kao u sakramentima, kao u euharistiji kojeg nam sama ljubav Oca i Sina zbog odnosa ljubavi daruje? 

Ne treba nas čuditi da različite pentekostalne skupine teže za tim krštenjem u Duhu ili izlijevanjem Duha Svetoga, jer ne poznaju ni posjeduju blago sakramenata, osobito sakramenta euharistije te nije čudno da se takva potreba javlja upravo kod njih, ali je čudno da mi pored sakramenata, pored euharistijske žrtve koja sva vrvi i vrije izljevom Duha Svetoga – Rosom Duha Svetoga posveti ove darove – ipak, ne samo u pretvorbi, već u svim svojim dijelovima – tražimo i težimo za izljevima van sakramenta općenito, posebice sakramenta euharistije, i to do te mjere da postoji poseban ritual i priprema te mišljenje da se to događa van sakramenta i na poseban način, pa se promatra kao nešto posebno za vjernički život, čak potrebnije i važnije od sakramenata uopće. U skladu s rečenim, možda upravo takve pojave i potrebe ukazuju na nerazumijevanje i nepoznavanje otajstava, sakramenata koje nam Crkva i sam Duh Sveti po Crkvi daruje. 

Vrijeme je da se vratimo sakramentima. 

(1) Usp. Leo Joseph kard. SUENENS, Duh Sveti, životni dah Crkve – Knjiga I., Zagreb, 2018., 42-46.

(2) Prema vlastitim bilješkama rađenim slušanjem kolegija Liturgijska sakramentologija kod prof. dr. sc. fra Ante Crnčevića, OFM; za vrijeme dodiplomskog studija na KBF-u u Zagrebu.

Fra Mate Bašić

Fra Mate Bašić je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Živi i djeluje u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Duhovnik je i vodi devedesetodnevni program za muškarce EXITUS te istoimeno bratstvo.

 

 

 

 

 

Ključne riječi:
Feljton fra Mate Bašića

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja