Sve činimo da nas ljudi vide. Sada možemo dodati: sve činimo da nas kamere uhvate u kadar. I tako se raspadamo. Ispražnjuje se naš unutarnji čovjek i ostajemo prazna ljuska. Prepušteni smo na milost i nemilost ljudskom kockanju. Igri slučaja. Rijeci prevladavajućega mišljenja. Snazi dojmova. Nemamo više nikakvu otpornost na vatru kojom nas moć društva spaljuje.

Svako neko vrijeme izbije strašan rat i ta se nagomilana perplexitas ispuše. Međutim, ne briše se. Ona se briše dubokim kajanjem, popravljanjem nepravde, strpljivim podnošenjem posljedica grijeha i žarkom ljubavlju. Ohrabruju nas toliki raskajani grešnici kojima je život bio zamršen do ludila, a sad su u Miru koji ih nosi iznad kaosa njihove prošlosti.

Čini nam se tada kao da smo čitavi u crvenoj zoni i da su svi putovi zatvoreni. Tada nas počinje zahvaćati duboki očaj. Razumom više ne vladamo, a utjehu nam više ništa ne pruža. Naš Cesarić pjeva: Rakije, rakije ovamo, jer utjehe nema u vodi! Mi možemo ove stihove izokrenuti na ovaj način: Vode, vode Duha Svetoga, ovamo, jer utjehe nema u rakiji!

Zanimljiva je veza između osjećaja čarobnosti i kreposti umjerenosti. Svako pretjerivanje skida čaroliju s osoba i stvari. Nutarnja urednost i čistoća omogućuje nam gledanje Boga. Blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Oni će vidjeti Boga u svemu i svima. A Bog daje da je sve živo. Lijepo. Dobro. Slatko. Čarobno.

"U životu ćemo se izgubiti, ako od sreće usput napravimo sreću cilja. O toj čudnoj karakteristici sreće usput govorio je i austrijski neurolog i psihijatar Viktor E. Frankl koji je preživio koncentracijski logor. On kaže da sreća bježi od onoga tko je direktno traži, od onoga tko od sreće napravi cilj. Kaže da se sretan može biti samo usput", poručuje don Antun Nižetić.

"Nestanak radosti je ujedno i nestanak života. A život umire s grijehom! Sv. Pavao piše: Grijeh rađa smrt! Napravimo sada logičan zaključak: Ne može izgubiti vjeru tko ne napravi smrtni grijeh. Grijeh ubija život, a time nestaju vjera i radost. Teško je naći čovjeka koji je izgubio vjeru, a da prije toga nije počinio smrtni grijeh!", piše don Antun Nižetić u svojem promišljanju o radosti.

Primiti Ga ili ne primiti? - pitanje je sad! Slušati što mi On govori, ili zatvoriti uši? Priznati da nemam ljubavi i da mi treba Spasitelj ili ne priznati? Opravdavati se ili tražiti besplatno oproštenje? Tražiti ga pomoć, ili ne tražiti? Moliti ili ne moliti? Iskreno se ispovjediti ili proglasiti to zastarjelim?

Židovski narod još očekuje dolazak Mesije - Krista čiji dolazak su prorekli proroci. Don Antun Nižetić neko je vrijeme živio u Izraelu gdje je pobliže upoznao židovstvo i njihove običaje. "Malo ljudi zna za priču rabina Kadurija, kojeg je jako zanimao Isus i proučavao je Novi zavjet. U viđenju za vrijeme molitve, ukazao mu se Isus Krist. Na komadu papira napisao je ime Mesije, ali ono nije smjelo biti otkriveno sve do njegove smrti. Nakon smrti, otvorena je omotnica na kojoj je stajalo ime : Yehoshua = Yeshua = Isus!"

"Tamo gdje radiš i gdje su svi navikli ogovarati ti si pozvan biti jedan mač koji će prekinuti to. Ne treba čak ništa niti govoriti, prekinuti se može šutnjom kao znakom neslaganja s time", poručio je don Antun Nižetić.

Župnik Pomera i Premanture, don Antun Nižetić na svojim je društvenim mrežama podijelio video u kojem pojašnjava kako doći do prave, istinske životne radosti, one radosti koja nije tek prolazni osjećaj i zadovoljstvo te kako se suprotstaviti grijehu. Ovaj video Nižetićeva je homilija održana na Drugu nedjelju došašća, a glavna tema koje se u njoj dotaknuo je radost koju nam oduzima grijeh.