Autor poznatog serijala ”Gospodar prstenova”, J. R. R. Tolkien, u svoja je djela briljantno utkao alegorije i metafore na svoju kršćansku vjeru. Živio je kao pobožan katolik, a u duši je bio pravi romantik, piše The Catholic Gentleman.

Kada je upoznao svoju buduću ženu, Edith Mary Bratt, sa 16 godina, Tolkien je odmah bio očaran njome. Redovito ju je vodio na čajanke u lokalne kafiće, no kada je svećenik koji je bio Tolkienov skrbnik otkrio ovu vezu, zabranio mu je da ima bilo kakav kontakt s njom do svoje 21. godine, kako bi se mogao potpuno posvetiti studiranju.

Iste večeri svog 21. rođendana, napisao je Edith pismo, izrazivši svoju ljubav i zaprosio ju.

Iako preko volje, Tolkien je pristao. Čekao je pet dugih godina za ženu svoga života. Iste večeri svog 21. rođendana, napisao je Edith pismo, izrazivši svoju ljubav i zaprosio ju. Tjedan dana nakon, par je bio zaručen.

Za vrijeme života, Tolkien je svojoj ženi pisao ljubavne pjesme, a u svojim pismima prijateljima o njoj je uvijek predivno pisao. No možda najpoznatija posveta njegovoj ženi je to što je nadahnula ljubavnu priču Berena i Luthien, romantičnog mita fikcionalnog Međuzemlja. Čak su i pokopani zajedno, a iznad groba im piše ”Beren i Luthien”.

Shvaćao je kako prava ljubav zahtijeva umiranje sebi.

J. R. R. Tolkien bio je u sretnom braku 55 godina. Za razliku od toga, danas je sve veći broj rastava, a neki su čak potpuno odustali od monogamijskih brakova, tvrdeći kako nisu ni mogući ni zdravi. Što je Tolkienov brak imao što mnogi nemaju? Kako je uspijevao. Odgovor je jednostavan: shvaćao je kako prava ljubav zahtijeva umiranje sebi.

Moderna zamisao ljubavi temelji se isključivo na osjećajima, a usredotočena je samo na sebe. Ako te netko uzbuđuje, ako ti ubrzava otkucaje srca, ako afirmiraju tebe i tvoje želje, možeš reći da si zaljubljen prema modernim standardima.

Iako je bio duboko povezan sa svojom ženom, Tolkien je odbijao površnu zamisao ljubavi. Umjesto toga, obgrlio je katoličko shvaćanje istinske ljubavi koja se temelji na usredotočenost na drugoga – a to traži žrtvu prirodnih instinkta i odlučnu i čvrstu volju.

Kako biste bolje shvatili koliko je duboko Tolkien doživljavao ljubav, pročitajte izvadak iz njegovog pisma sinu, Michaelu. Za one koji imaju pretjeranu sentimentalnu viziju ljubavi, njegove riječi mogu šokirati, pa čak i uvrijediti. Međutim, on ističe istine koje, ako se dobro shvate i prihvate, mogu donijeti istinsku i dugotrajnu radost braku.

Vjernost u kršćanskim brakovima temelji se na jednom velikom umorstvu.

Ljudi nisu monogamni. Nema smisla glumiti. Ljudi jednostavno nisu takvi, nije im u životinjskoj prirodi. Monogamija (iako je dugo bila temeljna za naše naslijeđene ideje), je za nas ljude dio ”oktrivene etike”, temeljena na vjeri, a ne na tijelu. Bit paloga svijeta je u tome da se najbolje ne može dobiti besplatnim uživanjem, ili onime što se naziva ”samoostvarivanjem” (iako je to često samo lijep naziv za zadovoljavanje vlastitih potreba, što nema veze s ostvarivanjem drugih), nego poricanjem, žrtvom. Vjernost u kršćanskim brakovima temelji se na jednom velikom umorstvu.

Za kršćanskog čovjeka nema bijega. Brak može pomoći u posvećenju i ispravnom usmjerenju seksualnih čežnji, dobivena milost može pomoći u borbi, ali borba i dalje postoji. Neće ga zadovoljiti – kao što se glad može udovoljiti redovitim obrocima. Nudit će jednako onoliko poteškoća u samoj čistoći koliko pruža olakšanja.

Nijedan muškarac, koliko god istinski volio svoju zaručnicu i suprugu, nije bio vjeran njoj kao ženi u duši i tijelu bez namjernog, svjesnog prakticiranja volje, bez samoodricanja. Premalo se govori o tome muškarcima, čak i onima koji su odrasli u okrilju Crkve. A oni izvana rijetko da su uopće čuli za takvo što.

Samo mudar čovjek pri kraju života bi mogao objektivno odlučiti, s obzirom na sve mogućnosti, s kime bi bilo najprofitabilnije vjenčati se!

Kada glamur nestane, ili jednostavno problijedi, misle da su učinili pogrešku, da je prava srodna duša još negdje u svijetu. A prava srodna duša najčešće bude iduća seksualno atraktivna osoba koja se pojavi. Nekoga za koga su se mogli i vjenčati, da bar. I zato dolazi do rastava – kako bi omogućile taj ”da bar”.

Generalno su u pravu: oni jesu pogriješili. Samo mudar čovjek pri kraju života bi mogao objektivno odlučiti, s obzirom na sve mogućnosti, s kime bi bilo najprofitabilnije vjenčati se! Skoro svi brakovi, čak i oni sretni, su pogreške: u pogledu da gotovo sigurno (u savršenijem svijetu, ili čak da samo malo više brinemo o ovom nesavršenom), oba su partnera mogli naći prikladnije partnere. Ali ”prava srodna duša”, je osoba s kojom si zaista u braku. U ovom palom svijetu, jedini su nam vodiči razboritost, mudrost (koja je rijetka u mladosti, kasna u starosti), čisto srce i vjerna volja…
(Pisma J. R. R. Tolkiena, str. 51 – 52)

Kao što rekoh, mnogi će se uvrijediti na Tolkienovu izravnost. Neki bi mogli reći ”ako nekoga zaista voliš, ne bi trebalo biti teško voljeti ga! Ne bi trebala biti borba. Brak kao umorstvo? Koja uvreda! Sigurno ne voliš svoju ženu”.

No ova misao promašuje bit, jer je prava ljubav borba protiv sebeljublja. Borba je protiv naših palih i vrlo sebičnih priroda. Umiranje rađa životom. A iskren čovjek će priznati da je Tolkien u pravu. Borba za čistoćom i vjernošću nikad ne završava, bez obzira koliko volio svoju ženu.

Bit ljubavi temelji se na provedbi volje. Osjećaji u braku dolaze i odlaze. Oni u sretnom braku su oni koji biraju ljubiti svoje žene više nego sebe same, koji biraju žrtvovati svoje kratkoročne želje za dugoročnu sreću, koji odlučuju davati umjesto uzimati.

Cijela bit braka je boriti se i preživjeti trenutak kada nekompatibilnost postane nedvojbeno očita.

I znate što? Kada odlučujete biti vjerni, radost nedvojbeno slijedi. Toliko ljudi odustaje kada postane teško. Da su samo odlučili u tom trenutku biti vjerni i boriti se, vidjeli bi da prava radost čeka nakon teške borbe. Kako bi jedan drugi, sretno oženjen katolik, G. K. Chesterton rekao: ”poznajem puno sretnih brakova, ali nikad kompatibilnog. Cijela bit braka je boriti se i preživjeti trenutak kada nekompatibilnost postane nedvojbeno očita. Jer, muškarci i žene kao takvi su nekompatibilni”.

Pravo veselje i dugoročna radost u braku su mogući. Brojni brakovi, uključujući Tolkienov, dokaz su tomu. Ali nikad nećemo pronaći tu radost ako smo samo usmjereni na sebe. Paradoksalno je da moraš zaboraviti na sebe kako bi pronašao sreću za kojom tragaš.