“Dani dobre riječi”, u organizaciji nakladničke kuće Salesiana, okupili su u prosincu u crkvi Svete Mati Slobode na Jarunu roditelje, odgajatelje, mlade i sve one koji su željni i gladni dobre riječi.

O dobrim riječima govorili su književnik i pravnik Stjepan Lice, profesorica hrvatskoga jezika dr. Nada Babić i salezijanac don Mihovil Kurkut.

Koliko su bitne riječi u obiteljskom domu? Kakve su riječi koje se čuju u našim domovima? Koliko je stvarno prisutna Božja Riječ u našim obiteljima? Jesmo li svjesni da je naša riječ istodobno i čin, da postaju ‘tijelom’ i djelom? Ovim pitanjima pristupilo se s jezičnoga, odgojnoga i duhovnoga gledišta, a sve s mišlju na otajstvo za koje se u došašću priprema: Riječ je tijelom postala.

Prvi je prisutnima govorio direktor Salesiane don Mihovil Kurkut. Istaknuo je da je inicijativa “Dani dobre riječi” plod onoga čime se Salesiana bavi, a to je čuvanje i širenje dobre riječi. “Vrijeme došašća je izvanredno vrijeme, pripremamo se za dolazak Riječi, da prihvatimo Riječ. Ne želimo da se i nama dogodi, kao što Ivan kaže: ‘Dođe svojima, a njegovi ga nisu primili.'”

Don Mihovil je na početku rekao da nikada nije mislio da će tiskati knjige i da su one bile jedna od njegovih rana u djetinjstvu. Istu stvar je napomenuo i za duhovni poziv. “Ja sam svećenik, a o tome nisam ni sanjao kad sam bio dijete. Imao sam druge planove. Bio sam uvijek u potrazi za nečim. Kad sam postao salezijanac, što me duboko odredilo, moj život se počeo oblikovati u skladu s onim što sam izabrao.”

Ne ženimo se i ne redimo da nam bude dobro.

“Često um, srce i volja idu u svoju stranu i to u nama stvara nered. No kad stvari posložiš kako treba, onda se sve slaže prema cilju. Kada sam prihvatio Krista, stvari su se počele slagati”, svjedoči.

Don Mihovil kaže kako nije imao neko veliko obraćenje i smatra da njegovo obraćenje još uvijek traje. “Nadam se da ću se do sudnjeg dana obratiti jer još uvijek postoji jedan dio mene koji ne prihvaća do kraja, bori se, traži…ne prihvaća onu riječ koja je upućena baš meni.”

Foto: Dora Jutriša

“Shvatio sam što znači biti svećenik tek s godinama. Dobio sam red, prošao sam škole, počeo sam živjeti to iskustvo i službu koja mi je dana, ali tek s vremenom ta služba me počela oblikovati”, rekao je salezijanac.

“Svaki sakrament te oblikuje malo po malo”, kazao je direktor Salesiane i istaknuo sakrament ženidbe koji oblikuje dvoje ljudi koji su pred Bogom rekli da, nakon kojega im je povjereno jedno veliko poslanje. “To je jedna služba. To nije ugođaj, užitak. Netko se ne ženi radi sreće, nego zbog posvećenja.”

Don Mihovil se osvrnuo na vrijeme i društvo u kojem živimo, a ono je egocentrično i gleda kako da nam bude dobro. “Ne ženimo se i ne redimo da nam bude dobro. To činimo radi posvećenja.”

Što je sama riječ? Nalazimo se u vremenu došašća i Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama, pojašnjava don Mihovil. “Bog nije samo izrekao riječ. Božja riječ čini, stvara, liječi. Prisjećam se one riječi koju je uputio Adamu: ‘Gdje si?’ Ali Adam nije želio preuzeti odgovornost nego da bi se riješio svojih problema, optužio je ženu, a žena zmiju. Ravnoteža je radi grijeha nestala. Krist nije došao samo da bi nas otkupio od grijeha, nego da bi nas učinio da s Bogom budemo jedno.”

Ona je sa smećem izišla iz kuće, vozila se tramvajem, pozdravljala se s kolegama, studentima i došla k nama. Zbog toga se na kraju osjećala jako nesretno.

Govoreći o tri rođenja, salezijanac se pozvao na svete oce: “Postoje tri rođenja, tri božića: povijesni, eshatološki i duhovni koji se treba dogoditi u svakome od nas.” Osvrnuo se i na don Bosca koji je govorio o Bogu kao ocu koji ljubi svakoga i nema nikoga tko je siroče (iako je sam izgubio oca). “Tu je najviše zaslužna njegova majka. Kad su ga pitali, odakle mu to, da im kaže tajnu, don Bosco bi im odgovorio: ‘Radim samo ono što me mama naučila.’ Don Bosco je govorio i kako svako dijete ima svoju priču.”

Don Mihovil je istaknuo i veliku zadaću i odgovornost koju obitelj ima spram riječi. “Trebamo odgajati u riječi, ali trebamo se slušati, čuti, malo više prostora dati tišini kako bismo tu riječ mogli konzumirati, žvakati i s njom se boriti te ju izreći. Za riječ smo odgovorni. Ona nam je povjerena. Imamo riječ i Riječ. Mi, koji smo bliski s Riječi znamo koliko je Riječ i riječ bitna te koliko je moramo čuvati.”

Drugi gost koji je govorio bio je Stjepan Lice, koji je “cijeli život, ne svojom zaslugom, sretno zaljubljen u evanđelje”, sretno oženjen, otac troje djece i ima četvero unučadi.

“Čuo sam jednog čovjeka kako kaže da on svojoj ženi ne dopušta da s njim razgovara više od 18 i pol minuta dnevno, na što sam se užasnuo. Kakav je to čovjek? Kopkalo me to iz dana u dan dok nisam shvatio da ni ja sa svojom suprugom ne stignem razgovarati 18 i pol minuta. Ne da ja ne bih htio ili da ona ne bi htjela, jednostavno su takve životne okolnosti da nemaš kad razgovarati. Promislite malo kakva je situacija kod vas.”, ispričao je Lice dodavši da je važnije kako i kakve riječi izgovaramo.

“Riječi su dragocjene za stvaranje i razvijanje međuljudskog odnosa pa onda i odnosa s Bogom. Riječi jednako tako mogu zatrpati prostor između dva čovjeka, čovjeka i Boga. Dogodi nam se da ne damo drugima da dođu do riječi. Čak i u molitvi ponekad Bogu ne dopustimo da dođe do riječi. Htio bi nam nešto reći, ali mi prvi želimo nešto reći. Dogodi nam se da nam je više stalo da svojim riječima nekome nešto kažemo, dokazujemo, nego da se potrudimo drugoga čuti”, istaknuo je Lice.

Jedna ružna riječ može nadjačati nebrojene dobre riječi.

Pozvao je prisutne da se prisjete kakvi su bili kada su htjeli osvojiti nečije srce. “Kako smo bili pozorni na sve znakove, na uočljive i manje uočljive znakove. Divno je gledati kako se ljudi iz svega srca trude doprijeti do nečijega srca, da postanu nekome dragi, da nekoga uvedu u svoj život. Međutim, dogodi se da se ljudi kad se udome u nečijem srcu i životu, isto tako kao što su se iskazali izuzetnima dok su se trudili, iskažu zaboravnima i nemarnima prema onima čije su biće osvojili.

Prema temeljnoj dragocjenosti svoga života, prema polovici svoje duše, počinju se odnositi površno. Ima među nama dosta onih koji su u nekom trenutku rekli: obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti; ima nas koji smo čuli od nekoga te riječi.

Foto: Dora Jutriša

Koliko nam je ljudi u životu to reklo, kolikima smo mi to obećali? Jednoj osobi.

I ta riječ nas određuje. Po njoj ili jesmo ili nismo. Nema između. S druge strane vidimo o što se sve u svakodnevici spotičemo. Zapetljamo se u koještarije. Ono bitno ostane po strani, kao da može čekati, kao da je ovo neki pokusni život. Kao da će biti vremena za popravke i dorade. A vremena je malo, koliko god ga bilo”, rekao je Stjepan Lice.

Prisutnima je ispričao jedan događaj koji je doživio na pravnom fakultetu.

“Jedno jutro pijem kavu s kolegama i ulazi jedna profesorica sva euforična. Ostavlja torbu i vrećice na stol. Pozdravlja nas veselo, a mi je zbunjeno gledamo. Kad je vidjela da gledamo vrećice, shvatila je i rekla: Zaboravila sam smeće ostaviti pred kućom.

Ona je sa smećem izišla iz kuće, vozila se tramvajem, pozdravljala se s kolegama, studentima i došla k nama. Zbog toga se na kraju osjećala jako nesretno.

No kad malo razmislimo, moglo bi se reći da mi ponekad hodamo s takvim vrećicama u kojima se nalaze riječi. Riječi koje je bilo bolje da smo ih bacili u prvu kantu kraj koje smo prošli nego da s njima idemo kroz svijet.”

Jeste li kada vidjeli dijete smrznutog pogleda? Zapanjeno zbog onoga što je vidjelo, zbog onoga što je čulo? Svakim smrznutim pogledom otkida se ponešto od ljepote života.

Potrošimo toliko vremena na ružne riječi koje ne izgrađuju, istaknuo je na susretu Stjepan Lice stavivši pred prisutne primjere sv. Franje Asiškoga i Klare Asiške. “Oni su imali običaj razgovor započeti pitanjem: Što ima novoga u ljubavi Božjoj? Kad navečer legnete u krevet pitajte se isto pitanje. Ili ujutro: što novoga vidite u tom danu.”

“Ponekad dok slušam o čemu ljudi razgovaraju, upitam se što bi neko maleno bezazleno dijete dok sluša što se razgovara, što bi pomislilo kad bi čulo naše izraze podsmijeha, gorčine, bezvoljnosti, razočaranja, kako govorimo o životu, našim bližnjima, o odnosu prema radu. Bi li poželjelo živjeti takav život? Bi li to moglo doživjeti kao poticaj za život u braku, obitelji? Bi li mu to pomoglo da živi u poštovanju i samopoštovanju? Bi li poželjelo biti čovjek poput nas?”, zapitao se Lice.

I on je istaknuo odgovornost za izgovorenu riječ. “Odgovorni smo pred svakim čovjekom, osobito u odnosu na one koje volimo, osobito pred djecom i njihovom bezazlenošću, pred mladima u njihovim traženjima, u njihovu odrastanju, ali i prema sebi samima.”

“Riječi lako mogu postati zid koji nije moguće preskočiti, lako mogu zaslijepiti, jedna riječ lako može nauditi čovjekovoj krhkosti, krhkosti njegovih odnosa, jedna ružna riječ može nadjačati nebrojeno dobre riječi.”

A koja je uloga dobrih riječi?

Lice kaže kako dobre riječi mogu potaknuti one kojima se podsmijehuju, one mogu biti lijek čovjekovom tijelu i čovjekovoj duši. “Dobro je da promislimo, mi koji se nazivamo kršćanima, u kakvom su odnosu naše riječi i evanđelje. Evanađelje i ružna riječ ne mogu boraviti u istom prostoru, u istim ustima, u istom srcu. Svaka dobra riječ je silno važna.”

Lice je rekao da dosjetljivi roditelji razgovaraju sa svojim djetetom još prije nego je rođeno. “Kažu da to pospješuje razvoj djeteta. Kad razgovaramo s Bogom, pročišćavamo sebe i svoje srce. Utiremo si put kojim ići, utiremo put i za druge. Čitav naš život može postati razgovor s Bogom.”

Kad naše riječi ne dopiru do onih kojima su upućene, obično podignemo glas ili ušutimo, podsjetio je Lice te naveo primjer kako njegova supruga postupa u radu s učenicima. “Kada želi mir u učionici, ona počne govoriti sve tiše i tiše. I zanimljivo, učenici jedni druge umiruju kako bi mogli čuti predavanje.”

Foto: Dora Jutriša

Istaknuo je i da ne govorimo samo riječima nego svime što jesmo. “Govorimo svojim šutanjama, svojim izrazom lica, ukupnošću svoga ponašanja.”

“Netko je rekao, ne brinite zbog toga što vas djeca ne slušaju, brinite zbog toga što vas gledaju. Jeste li kada vidjeli dijete smrznutog pogleda? Zapanjeno zbog onoga što je vidjelo, zbog onoga što je čulo? Svakim smrznutim pogledom otkida se ponešto od ljepote života. Tako dijete postaje siromašnije”, kaže Lice i podsjeća da se i odraslima dogodi da se smrznu kada nekoga pogledaju. “Dobro je promisliti smrzne li se tko, osobitno netko nama drag, kad pogleda nas? Dao Bog, da se nikad to ne dogodi.”

“Kao i riječima, i šutnjama je moguće toliko toga reći. I što bismo htjeli reći, i ono što bismo htjeli prešutjeti”, istaknuo je Lice te naveo dobre i obilne šutnje koje mogu iskazati puninu blizine, zanosa. “Ali ima i onih drugih šutnji koji su poput udarca, poput leda ispod kojeg ništa ne uspijeva. Ima ih koje obeshrabruju, odvode u gorčinu.”

“Dragocjeno je darivati se dobrim šutnjama, vedrinom, blizinom koja je okrjepa i tijelu i duši, dragocjena je u svim našim odnosima, bračnima, obiteljskima. Važno je imati vremena za riječi i šutnju. Slušati nekoga, šutjeti s nekim. Iz razgovara se, ali i šutnje rađa riječ za koju niste ni znali da živi u vama. Kroz razgovor i šutnju u vašu dušu kao u zemlju pada riječ, ljudska, Božja koja će joj dati smisao”, svjedoči Lice.

Što znači imati vremena za drugoga?

Stjepan Lice podijelio je s prisutnima priču iz svoga života. “Kad je moj mlađi sin imao četiri ili pet godina, spremao sam se ići u grad, nešto kupiti. Bilo je dosta kasno, potkraj radnog vremena. Spremao sam se i sin je dotrčao i tražio da mu kupim svijeće, za neku božićnu igricu. Rekao sam mu da ću kupiti ako se sjetim. Kaže on meni: ‘Nemoj zaboraviti, svakako kupi.’ ‘Ako se sjetim, svakako ti kupim’, rekao sam mu. ‘Čekaj samo malo’, otrčao je u sobu, ubrzo se vratio natrag i donio mi papirić: ‘stavi ga u džep, pazi da se ne zgužva.’ Dok sam išao kroz grad, izvadio sam pairić iz džepa. Bio je to neki pravokutnik i neka crtica, kao plamen. I mislim si, da sam mu dao još samo malo vremena, nacrtao bi i plamen.

Ja sam bio toliko užurban da on nije stigao nacrtati plamen. Kupio sam svijeće, a otada mi taj plamen stalno gori pred očima.

Budimo takvi da uvijek može biti upaljen plamen u ljudima s kojima živimo, da imaju vremena da se taj plamen razgori”, zaključio je Lice.

Nada Babić, profesorica hrvatskoga jezika trenutno radi u izdavačkoj kući Salesiani i o riječima je mnogo naučila na različitim mjestima, a kako kaže, o njima uči i danas.

Znate kojim se riječima djeca najbolje služe?

“Onima koje su im čitali i pričali. Kad to nije bio funkcionalni razgovor. Dakle, kad su bili uronjeni u priče, vaše, osobito o vašem ili njihovu djetinjstvu. Te će riječi proširiti njihov riječnik”, istaknula je Babić.

Govorila je o riječima koje stvaraju i razaraju. “Riječima stvaramo prijateljstva, a riječima možemo i razarati i drugima stvarati ili zadavati rane. Samo je ljudima darovana riječ i po njoj se spašavamo. Riječima možemo uzdizati, ubijati. Najljepša ljubavna riječ izgovorena u bijesu, postaje nož i ona više nije melem.”

Ako je sustav kazni i pohvala uvijek čvrst, vaša djeca će steći sigurnost, što je možda najvažnije u njihovu životu. Djeca vas i slušaju i gledaju.

Babić je istaknula da je djeci najvažnija sigurnost. “Djeci je najvažnije da su posve sigurni u svoje roditelje. I otac i majka podržavaju jedno drugo u odnosu prema djetetu-trećem. Ako djeca nešto ne mogu dobiti od oca, vjerojatno to ne mogu dobiti ni od majke, ali mogu dobiti komadić. Njima je to dovoljno da znaju da ih mama više voli od tate, i obrnuto.”

“Što to ne mogu dobiti ni od oca ni od majke? Samo ono što prekoračuje sustav vrijednosti!”

Foto: Dora Jutriša

Profesorica hrvatskoga jezika kaže kako dijete već s tri, četiri godine zna sustav vrijednosti u kući. “Ono zna reći hvala, molim, zna se prekrižiti. Sve najvažnije naučimo do četvrte ili pete godine. Sve će to djeca prekršiti puno puta, ali netko će ih na to upozoriti.”

“Djeca mogu predvidjeti što ih čeka ako prekrše dogovor. Kolika je to kazna, što je to kazna?

Danas je djecu teško kazniti ili ih pohvaliti. Što ono može napraviti u obitelji, a da dijete vidi svoj trud zašto je pohvaljeno? S tim sam se susrela kao profesorica. Što god im tumačila: imenice glagole-sve je to apstraktno. Dijete ne može opipati imenice, glagole. Ali, ako mu date metlu da pomete dvorište, kako god to učinilo, vidjet će učinak svoga rada. Da dijete opere prljavu šalicu od kave pa ostane mrlja, kažete mu da nije dobro opralo i vidjet će što nije dobro.

Što dijete može učinit? Baciti smeće, držati urednu sobu… Za što ga mama može pohvaliti? Zato što je poslušao? Da, ali to je normalno.

Važno je djeci postaviti visoke norme koje ne mogu od šale dosegnuti. Ali da ih uvijek mogu i imaju priliku dosegnuti.

Ako je sustav kazni i pohvala uvijek čvrst, vaša djeca će steći sigurnost, što je možda najvažnije u njihovu životu. Djeca vas i slušaju i gledaju”, svjedoči Babić.

Foto: Dora Jutriša

Istaknula je i četvrtu Božju zapovijed koja obećaje sreću. “Ako vi svoje djeca navedete da vas poštuje, a poštovat i poštivat će vas onda kad ste dosljedni, kad ste pouzdano mjerilo. Ako tako činite, onda ste omogućili svojoj djeci da postanu dobri ljudi, da postanu čestiti. Imat će jasno mjerilo, čvrstu stijenu, pozvat će se na vas.”

“Riječ može posjeći, riječ može izliječiti. Nemojte to nikad zaboraviti. Ako naše riječi ne mogu liječiti, sigurno možemo učiniti da nikada ne sijeku”, zaključila je Babić.

Na “Danima dobre riječi” predstavljena je i slikovnica HODošašće SA SVETIMA, o kojoj više možete saznati ovdje.