Donosimo prijevod teksta kako je objavljen na portalu The Colley House:

Došao je i taj dan. Izdržala sam u braku koliko sam mogla. Kada je moj muž Bill otišao na posao, spakirala sam prtljagu za sebe i našeg četrnaestomjesečnog sina i otišla iz našeg doma. S obzirom da smo živjeli blizu mojih roditelja, to mi je olakšavalo odluku da ostavim Billa i trčim mami i tati.

Sa suznim i ljutitim izrazom lica ušetala sam u majčinu kuhinju. Dok je majka pridržavala dijete jecajući sam iznosila svoju “deklaraciju neovisnosti”. Nakon što sam se umila i popila šalicu tople kave, majka mi je rekla kako će mi ona i otac pomoći. Činjenica da su bili tu za mene davala mi je veliku utjehu.

Majka joj je rekla da na lijevoj strani papira napiše sve stvari koje je njen suprug napravio, a zbog kojih više ne može živjeti s njim. Na drugu stranu je imala zadatak napisati svoje reakcije na njegovo ponašanje.

“Ali prije nego što napustiš Billa”, rekla mi je majka, “zamolit ću te da izvršiš jedan zadatak.” Spremila je sina na spavanje, uzela olovku i list papira te nacrtala okomitu liniju po sredini stranice. Rekla mi je da na lijevoj strani papira napišem sve stvari koje je Bill napravio, a zbog kojih više ne mogu živjeti s njim. Dok sam promatrala liniju po sredini lista, pretpostavila sam kako će mi reći da na desnoj strani napišem sve njegove dobre osobine. Znala sam kako će popis na lijevoj strani biti znatno duži. Ovo će biti lako, pomislila sam, i odmah počela ispunjati lijevi stupac:

Bill nikada nije skupljao odjeću s poda. Nikada mi nije govorio kada izlazi vani. Imao je ružnu naviku ispuhivanja nosa i podrigivanja za stolom. Nikada mi nije donosio lijepe poklone. Odbijao je uskladiti svoju odjeću. Bio je škrt s novcem. Nikada nije pomogao s kućanskim poslovima. Nije pričao sa mnom. Lista se nastavljala u nedogled dok nisam ispunila cijelu stranicu. Imala sam sasvim dovoljno dokaza da nijedna žena ne bi mogla živjeti s ovim čovjekom.

Samodopadno sam pogledala svoju majku i rekla: “A sada ćeš mi sigurno reći da na desnoj strani napišem sve Billove dobre strane?”

“Ne”, rekla je majka. “Ja poznajem sve Billove dobre strane. Umjesto toga, želim da na desnoj strani napišeš ono što ti napraviš kad on učini jednu od navedenih stvari. Kako ti odgovoriš na njih.”

Ovo je bilo još teže. Cijelo sam vrijeme mislila na nekolicinu Billovih dobrih osobina koje bih mogla navesti, no ovdje se radilo o meni. Znala sam kako majka neće dopustiti da odustanem od ovog zadatka dok ga ne završim. Tako sam počela zapisivati svoje odgovore.

Durila sam se, plakala i ljutila. Bilo me je sram biti s njim. Ponašala sam se kao ‘mučenica’. Cijelo sam vrijeme željela biti udana za nekoga drugoga. Na njegovo ponašanje odgovarala sam šutnjom, mislila sam kako je ona najbolji odgovor. Moj popis se također nastavio u nedogled.

Kada sam došla do dna stranice moja je majka uzela papir i otišla do ladice. Uzela je škare i izrezala papir po okomitoj liniji. Lijevi je stupac zgužvala i bacila u koš za smeće, a meni je dala desni stupac s popisom mojih reakcija na Billovo ponašanje.

“Uzmi ovaj popis i odnesi ga kući”, rekla je. “Provedi dan u razmišljanju nad stvarima koje si zapisala. Moli s mišlju na njih. Ja ću danas pričuvati dijete. Ako iskreno učiniš ovo što tražim od tebe, i još uvijek budeš htjela napustiti Billa, tvoj otac i ja bit ćemo tu za tebe.”

Suočavanje s činjenicama

Ostavila sam kovčege i dijete kod svojih roditelja i odvezla se kući. Sjela sam na kauč s tim papirom u svojoj ruci i nisam mogla vjerovati s čime sam bila suočena. Bez Billovih neugodnih navika koje su činile protutežu mojim reakcijama ovaj je popis djelovao užasavajuće. Gledala sam u popis sitničavog ponašanja, sramotnih navika i destruktivnih odgovora. Posvetila sam se ovom popisu idućih nekoliko sati pokušavajući oprostiti samoj sebi. Bila mi je potrebna snaga, vodstvo i mudrost u promjenama za koje sam se odlučila da ću ih provesti. Dok sam se molila shvatila sam koliko sam se djetinjasto ponašala. Nisam se više mogla sjetiti ni grijeha koje sam pripisala Billu.

Ništa što bi se smatralo nemoralnim ili teškim grijehom nije se nalazilo na tom popisu. Bila sam blagoslovljena s dobrim mužem, ne savršenim, ali dobrim mužem.

U sjećanje mi je došao događaj od prije pet godina kada sam obećala vjernost Billu. Voljet ću ga i poštivati u zdravlju i bolesti, u dobru i zlu. Ove sam riječi izrekla u prisutnosti svoje obitelji i prijatelja. No, ovog jutra bila sam spremna napustiti svoga muža zbog beznačajnih razloga.

Uskočila sam u svoj auto i odvezla se do kuće svojih roditelja. Zapanjilo me je kada sam se prisjetila s kakvim sam osjećajima jutros ušla u tu istu kuću. Sada sam osjećala mir, olakšanje i zahvalnost. Kada sam uzela našeg sina ostala sam zapanjena čvrstinom odluke da promijenim svoj život.

Moja sitničavost mogla je dovesti do toga da moj sin izgubi dobrog oca.

Na brzinu sam se zahvalila svojoj majci i odjurila kući.  Dok se Bill nije vratio s posla, raspakirala sam kovčege i čekala.

Voljela bih reći kako se Bill promijenio, ali nije. I dalje je imao one neugodne navike kojima me sramotio i živcirao, ali promjena se dogodila unutar mene. Odlučila sam postati odgovorna, ne samo za svoje ponašanje u braku, već i za svoje reakcije.

Više puta u dugom nizu godina ponovno sam ispisivala onaj papir te sam dalje nastavljala moliti da oprost za vlastite patetične reakcije. Nakon petnaest godina braka Billu je dijagnosticirana Alzheimerova bolest zbog čega je morao napustiti posao učitelja, a ja sam postala jedini skrbnik za našu obitelj što me dovelo do neprospavanih dana i noći.

Billova svakodnevna životna borba nadahnula je mene i moje sinove. Ovisili smo o međusobnoj ljubavi, ponajviše kada se činilo da sve izmiče kontroli. Proveli smo sate prolazeći kroz sve moguće osjećaje, od ljutnje do žalosti. Pitali smo se “zašto?”

Nažalost, bilo je mnogo dana kada mi je ponestalo strpljenja, iako sam znala da Bill čini sve u svojoj moći da me ne uznemiri.

Shvatila sam da je moja odgovornost odgovarati s ljubavlju.

Nebrojeno sam puta u sebi zahvalila svojoj majci koja mi je bila duhovni mentor. Iako je često sama bila u napasti, nikada mi nije prigovorila zbog moga ponašanja ni ponudila svoje mišljenje. Vodila me putem prema blagu koje sam morala spasiti, a to je bio moj brak. Da se nisam naučila postaviti kao prava žena prema Billovim malim problemima, ne bih znala prikladno odgovoriti kada su naišli oni veći.

Jedan od mojih sinova me upitao: “Što ćemo napraviti kada nas se otac ne bude više mogao sjećati?” Odgovorila sam: “Mi ćemo se sjećati kakav je otac i muž bio. Sjećat ćemo se onih stvari koje nas je naučio i ljubavi koju nam je pružio.”

Nakon što je moj sin napustio sobu, zaplakala sam. Prisjetila sam se svih onih prekrasnih stvari o čovjeku koji je volio svoju obitelj, a mnoga od tih sjećanja bila su prožeta onim istim dosadnim navika koje su se prije mnogo godina našle na popisu loših osobina.