Živimo u najsebičnijem društvu u povijesti. To izravno utječe na brak jer je sebičnost suprotna ljubavi. Cilj je pak braka učiniti jedni druge svecima i tako podići nove svece Bogu.

Neophodno je viknuti kad postoji stvarna opasnost za dijete ili zdravlje djeteta. Na primjer, vičite kad želite dijete spriječiti u pretrčavanju ceste ili kad uzima opasne predmete u ruke. Vičite kako biste upozorili, govorite kako biste objasnili.

Koordinator Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije i doktorand na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa u Rimu mr. vlč. Anto Vrhovac za Katolički je tjednik govorio o važnosti poziva na život u braku i obitelji.

Dirljivo pismo oca upućeno sinu, na svom Facebook profilu, objavio je misionar Krvi Kristove, p. Stjepan Ivan Horvat.

"Scena kojoj sam svjedočila bila mi je nevjerojatno lijepa, ali zamišljam da moja prijateljica i njen divni suprug vjerojatno nisu imali vremena ni energije zastati i uživati u toj ljepoti. Bili su previše zauzeti zapravo proživljavanjem braka, sa svim neredima i žrtvama koji ga čine tako prekrasnim i čudnim svijetu koji je, čini se, zaboravio kako uzeti svoj križ i tako pronaći pravu sreću i ispunjenje", piše u tekstu kojeg vam prenosimo mlada žena koja se divi braku svojih prijatelja.

Kao katolici, mi se ne “provlačimo” brak vlastitom snagom volje. Brak je sakrament, znak Božje ljubavi, a snaga njegove milosti nudi se svakom braku svaki dan. Mi koji smo pozvani na ovaj uzvišeni poziv ljubavi moramo ga i ozbiljno shvatiti. Svaki dan možemo početi iznova. Štoviše, kada svoje rane i ovisnosti iznesemo u Kristovo iscjeljujuće svjetlo, konačno možemo krenuti na put cjelovitosti (svetosti) i biti supružnici koji su istinski slobodni voljeti.

Moj muž i ja nismo savršeni roditelji, ali iskreno volimo svoju djecu. Od onih prvih trenutaka s nevjericom kada držimo pozitivan test na trudnoću, do dana kada njihov mali plač prvi put probije sobu, do prvih dana škole i svih malih i velikih patnji i izazova s ​​kojima se susreću – voljeli smo ih. Našu djecu (čak i onu koju smo izgubili zbog pobačaja) uvijek smo voljeli. Nema ništa izvanredno u ovome. Svaki zdrav roditelj učinio bi isto. Ipak, koliko god ti postupci roditeljstva izgledali uobičajeni, oni imaju vječnu težinu – mi smo prvi dječji uvod u ljubav Božju.

Obitelj je kovačnica djetetovog karaktera i osobnosti te mjesto gdje se ukorjenjuje ljubav prema Bogu. Svako dijete je Božji znak pouzdanja u roditelje koji im povjerava sina ili kćer pozvane na vječnu radost. Vjera je najbolje nasljeđe koje roditelji mogu prenijeti svojoj djeci. Ona je jedina stvar koja je uistinu važna budući da je ona ta koja daje konačno značenje našem životu. A Bog nikada ne daje zadatak bez pružanja i sredstava potrebnih za njegovo izvršenje. Stoga nijedna ljudska zajednica nije bolje opremljena od obitelji za osigurati da se vjera ukorijeni u djetetovom srcu.

Kako djetetu olakšati prijelaz iz vrtića u školu i kako da on bude što prilagođeniji djetetu i njegovim potrebama govorile su gošće emisije Martina Sokač, koautorica knjige “Od jaslica do škole”, Lea Potočar, psiholog i Katarina Lipovčić, majka troje djece.

"Bog nas je štitio cijelim putem", svjedoči ovaj bračni par koji je unatoč teškoj neimaštini uspio stvoriti sreću u bračnom životu i nove generacije kao svoje bogatstvo.