U zadnjih mjesec dana upoznala sam dvije brojne obitelji koje na krštenju svoga djeteta nisu imali fotografa da zabilježi taj trenutak. Znate ono, krštenje pričest, krizma, pa ljudi zovu fotografa. Službenog ili obiteljskog. Nije to baš sporedna stvar.

Najprije to želim istaknuti za uvod u svjedočanstvo ove obitelji, jer to, čega, naizgled malenog, a mnogima velikog (slike za uspomenu), nema, puno govori o onome čega u tim obiteljima ima. Kod njih ima puno života – toliko bujnoga, tako ga u bitnome, duhom žive, da se ne zaustavljaju na materijalnom foto detalju.

Oni ne zaustavljaju trenutak. Nije im do situacije u kadru. Samo hod naprijed, stvarni život, blizina i dodiri, prisutnost, biti jedan uz drugoga.

Stvaraju i ulažu u svoje žive slike u riječima, glavi, odnosima. U memoriju, pohranu koja nije ograničena bajtovima. Kao što je za vrijeme ovoga krštenja, sin koji je bio u klupi iza roditelja, imao potrebu držati tatu za ruku, biti tako povezan sa svojim ocem u trenucima krštenja njegovih sestrica.

Foto: Ines Grbić

Ta banalna, uobičajena činjenica, osigurati slikanje, za mnoge je važna u pripremi nekog svečanog događaja. Okupira pažnju i fokus, pa mislimo: tko će nas slikati, ti ćeš nas slikati, on ne može, ajde ti, ma najbolje je zvati službenog fotografa. Pa uz to dobiješ i lijepi album, crna podloga, mat ili glat, cd sa slikama…

U ova dva slučaja brojnih obitelji, gdje je bilo toliko lica, ljepote, radosti i proslave života tijekom krštenja – ništa! Fotograf i slike tim obiteljima nisu (bile) tema. Njima je to sporedno.

Je li jednostavno ne stignu još i na to misliti? Mora biti dublja pozadina takvog pristupa životu, mislim. Jesu li toliko zauzeti oko izgradnje nepropadljivoga i sabiranja duhovnog blaga, pripremanja sebe za Susret sa Samo je jedno važno, dok sve na ovoj zemlji prolazi, propada? A kako tek ne bi slika, fotografija…

Tolika sloboda, nenavezanost na foto uspomenu, puno govori o bogatstvu te obitelji – kako znaju što je istinski važno i u čemu je zapravo vrijednost.

Ta sitnica, koja je meni u današnjem svijetu vizuala i stvaranja foto uspomena intrigantna, bogatstvo te skromnosti, puno govori o veličini obitelji Surjan.

Upoznala sam ih po ‘zadatku’, na terenu, na poziv njihovog župnika don Gašpara Dodića. Biskup krsti dijete u brojnoj obitelji, pa da se taj dar života poprati.

I drago mi je da je Providnost, ipak za uspomenu u ovom prolaznom svijetu, tim Surjanovima poslala mene fotografa. Za njih, potpuno neočekivano. A ja ogled njihove duše šaljem vama.

Foto: Ines Grbić

Rado su i susretljivo, raspoloživo, iskreno, za HKM posvjedočili o svojoj otvorenosti životu, kušnjama, nesavršenostima koje su dio Savršenstva i pratećim borbama.

„Moj susjed umro je prije pet godina, umirao je od raka. Nije se ispovijedao, možda cijeli život. Ja mu nisam imala snage ništa reći o Bogu. Čovjek je umro, neispovjeđen. Onda sam mislila: Pa vječnost toga čovjeka možda je ovisila o par tvojih riječi koje mu ti nisi imala snage reći.

Mogu reći da me zbog toga događaja grize savjest. Taj mi je događaj pomogao da mogu staviti svoje obzire često pod noge, da drugima dam iskustvo Boga. Ne mogu reći da to činim svaki put, ali svakako, to iskustvo utjecalo je na mene. Mislim da je stvarno potrebno naviještati Boga, jer možda u tom trenutku, tom čovjeku to znači život vječni“, ističe mama Marina.

Marina i Josip Surjan (oboje 41 godina), u braku su 16 godina i roditelji su sedmero djece. To su: Luka (14), Marija (11), Frane (9), Petra (7), Ivan (4) i sedmomjesečne bliznake Katarina i Lucija, rođene 29. rujna 2020., na blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela.

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić krstio je u subotu 24. travnja, blizanke Katarinu i Luciju u župnoj crkvi Kraljice mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku, gdje obitelj Surjan živi.

Obitelj Surjan / Foto: Ines Grbić

„Moja zadnja, šesta trudnoća, trebala sam roditi tri tjedna poslije nego sam rodila djevojčice. Termin mi je bio 18. listopada, ali rodila sam 29. rujna. Liječnici su mi rekli da moram ići na carski rez jer su blizanci i ne žele riskirati.

Vjerujem da su moju Luciju arkanđeli spasili! Evo, stvarno po njihovom zagovoru, vjerujem da je ona danas živa i da je ona zdravo dijete

Kad sam to saznala, poslala sam poruku braći u Neokatekumenskoj zajednici čiji smo članovi, da se mole za mene. I stvarno, svi su molili, pogotovo kako je na dan moga poroda bio blagdan svetih arkanđela, Mihaela, Gabrijela i Rafaela.

Lucija se rodila bez kisika. Imala je apgar 4 (pokazatelj vitalnih funkcija novorođenčeta), a treba imati 10, propuhivali su je. Ja stvarno vjerujem da je ona ostala na životu po zagovoru arkanđela. Ja vjerujem da su je oni, arkanđeli spasili! Evo, stvarno po njihovom zagovoru, vjerujem da je ona danas živa i da je ona zdravo dijete“, zahvalno ističe Marina.

A Lucijina vitalnost i zdravlje vidjelo se i na krštenju. U pogledu njenih okica koje ti se smiju, u živahnim nogicama s kojima se okretno igra. Primjetno je Katarina mirnija, a Lucija sve snima u okruženju, prati, sagiba se do svojih nogica, okret lijevo, desno.

Lucija Surjan / Foto: Ines Grbić

Katarina je svjetlije kose, rodila se tri minute prije svoje sestrice, u 10,05 sati, a Lucija je tamnije kosice, rođena u 10,08 h. „Lucija je živahna, sve želi dodirnuti, sve želi staviti u usta. A Katarina sve promatra, dosta rano je znala prepoznati tko sam ja, tko je netko drugi. Jako je zanimljivo s njima, skroz su različite“, kaže Marina, čija sestra također ima blizanke.

Katarina (lijevo) i Lucija (desno) Surjan / Foto: Ines Grbić

Imam strahove, ali Bog uvijek da jednu novu Riječ. Uvijek da novu situaciju

Iako je majka brojne obitelji, Marinine trudnoće nisu lagane niti ona u sve to pjevajući i ležerno ulazi. Dapače, ta hrabra žena ima i strah tijekom trudnoća. Štoviše, svi njeni porodi bili su teški. No, strah tijekom trudnoće i iskustva teškog poroda ne zaustavljaju je u predanju Stvoritelju i povjerenju Darovatelju života.

„Imam strahove. Bojim se tih poroda. I što se bliži vrijeme poroda, to mi bude veći nemir. Kroz zadnju trudnoću to me nije pratilo, baš mi je Bog dao da budem mirna. Cijelu trudnoću sam spavala, nisam se budila, nikakvih problema nije bilo. Kroz prijašnje trudnoće znala bih se probuditi dosta rano, pa nisam mogla spavati, svašta ti pada na pamet. Ali kroz vrijeme trudnoće budem bliža Bogu, intenzivnije se molim i Bog mi da snage da to sve mogu izgurati.

Kako se svaki put ponovno otvorim životu? Nije to sad da sam ja super, da sam ja odmah poslije poroda otvorena životu, otvorena svemu. Naravno, imam svoje krize, imam svoje strahove. To je u dubini, možda, strah od smrti.

Imam strahove, ali Bog uvijek da jednu novu Riječ. Uvijek da novu situaciju. Mogu biti taj dan potpuno zatvorena što se tiče svega, što se tiče i moga davanja vremena djeci, mužu i svemu, a možda jedna Riječ koju dobijem na euharistiji, jedna Riječ me potakne da se malčice smekšam. Da se otvorim životu, mogu tako reći.

Ne mogu ja reći, Sad sam se otvorila životu i to je to. Svaki dan je nova borba. Svaki dan je novo iskušenje. Svaki dan te Đavao iznova vara u svemu. Ali, Duh Sveti ti daje snagu da se možeš otvoriti životu, da ti sve ima smisao, da predaš sve Bogu u ruke – i svoj život, život svoga djeteta, baš sve“, poručuje Marina.

Obitelj Surjan / Privatni album

Marina se često, dok govori, poziva na Duha Svetoga. Primjetno je da ima svijest o njegovoj prisutnosti i pratnji, da ima živi odnos s njim. A Duh Sveti je uistinu Životvorac – što se potvrđuje u životu te majke lijepog osmijeha i jednostavnog držanja koje odiše čvrstoćom.

„Svaki moj porod bio je jako, jako težak. Pogotovo nakon prvog poroda, najprije sam rekla: Nikad više. Ne želim nikad više roditi. To je to. Jedno dijete i to je to! Međutim, kako vrijeme prođe, rodi ti se želja za još jednim djetetom. I stvarno je svako dijete koje smo dobili bilo željeno dijete.

Vrijeme trudnoće je vrijeme kada ja imam najintenzivniji odnos s Bogom, baš zbog tih strahova od poroda, od toga hoće li s djetetom biti sve u redu. Nije mi teško onda ni moliti, ni dizati se, ni ići u crkvu. Jedva čekam ići u crkvu. To je vrijeme kada stvarno imam najdublji odnos s Bogom.

Oduvijek sam željela brojnu obitelj, ali nisam se uopće nadala da bi taj broj mogao biti sedam

Međutim, kad rodim, onda se opet malo uljuljam. Ne čekam porod, pa nemam tih strahova. Onda nekad preskočim neku molitvu, umorna sam, pa ću sutra, vidim da toga nema kad sam trudna.

Gospodin mi je stvarno kroz zadnju trudnoću s blizankama dao lakoću. Međutim, nije svaki put bilo tako. Kod našeg petog djeteta, imala sam jako velike tjeskobe dok sam bila trudna i nakon što sam rodila. Sin je stalno bio nešto bolestan. Inhalator se nije gasio četiri mjeseca, to je konstantno radilo. Baš je to za mene bilo stresno. Ništa mi nije imalo smisla u tom periodu. Baš sam bila puna nemira, imala sam razne strahove. Ništa mi nije imalo smisla i mogu reći da me stvarno Bog, jedino Bog izvukao iz toga stanja, mogu reći, smrti.

Ali to iskustvo koje imam iza sebe, danas mi je stvarno velika pomoć. Vidim da Bog postoji, da je On taj koji daje život. Vidim da život ima smisla. Evo, dobila sam tu potvrdu, da život ima smisla! I da je Bog taj koji izbavlja, koji vadi iz smrti. Prva trudnoća završila je spontanim pobačajem, gdje sam vidjela da je Bog Gospodar i života i smrti. Stvarno gledam na život kao Božji dar.

Oduvijek sam željela brojnu obitelj, ali nisam se uopće nadala da bi taj broj mogao biti sedam. I mene je stvarno Bog nagradio. Nisam niti mogla zamisliti da ću imati toliko djece, ali nadala sam se brojnoj obitelji. Nama nikad nije dosadno. Svaki život je dar Božji. Gospodin mi je dao da i zadnju trudnoću mogu lagano nositi, bez straha, stvarno je to dar Božji.

Obitelj Surjan / Privatni album

Kod trudnoće s trećim djetetom, Franom, računala sam: prvo dijete sam jako teško rodila, drugo malo lakše, treće bi trebalo biti najlakše poroditi. Nakon cijelog dana što sam imala trudove, došla sam u bolnicu, baš se sjećam toga, baš sam Bogu rekla: E Bože, ako sad ne rodim, onda stvarno, ovo nema smisla.

Kad su me liječnici pregledali, rekli su da nisam niti malo otvorena. I to je meni bila kao jedna pljuska. U svoj toj mojoj oholosti, Bog me baš spustio na zemlju. I nikad više nisam prišla porodu na taj način. Nikad više nisam rekla: E Bože moj, ako to nije to…

Baš mi je to značajno iskustvo. Jer tko sam ja da Bogu govorim, ono… Tko sam ja? Bog je Bog! Tko sam ja da Bogu naređujem koliko će trajati moj porod!? To je za mene bilo dobro iskustvo, da me Bog ponizio na taj način.

Za porod Ivana, petog djeteta, cijelu noć imala sam trudove. Bila sam stvarno puna straha, znajući da idem roditi. Rekla sam mužu Ajmo izmoliti Časoslov i otvorili smo Evanđelje. Toga dana bilo je Evanđelje Isusovo krštenje na rijeci Jordan, čitali smo ga u 6 sati ujutro. Ja sam onda rekla: Ništa, dijete se mora zvati Ivan. To mi je bilo tako značajno, za njegovo ime.

Četvrto dijete, Petra, rođena je 7. lipnja. Stvarno sam bila u strahu ići nju roditi, jer su moji porodi jako, jako teški, dugotrajni. Javili smo blagopokojnom don Ivanu Mustaću da se moli za nas. On je rekao: Dobro, imam sad u 8 sati misu i baš ću prikazati misu na tu nakanu.

I to mi je prvi put da sam rodila samo pola sata nakon što sam došla u bolnicu. Znači, don Ivan je počeo slaviti misu koju je prikazao za porod u 8 sati, a ja sam rodila u 8,30 sati. Rekla sam: Bože, ja te ne trebam vidjeti. Ti si za mene tu bio toliko jasan i očigledan da ja stvarno ne trebam znak da te vidim. Ti si bio tu!

Zadnji, šesti porod s blizankama, bio je carski rez. Meni je to prošlo jako lagano, bez ikakvih komplikacija. Poslije su mi rekli da dijete nije disalo. Onda su mi počele misli, pa jesam li ja bila kriva, jesam možda ja trebala nešto predvidjeti. Miješali su mi se osjećaji grižnje savjesti i straha hoće li sve biti u redu, ali sve je bilo u redu. Lucija je sada baš veselo dijete. Hvala dragom Bogu na svemu“, kazuje Marina.

Katarina (lijevo) i Lucija (desno) Surjan / Foto: Privatni album

Možda u daru blizanačkog poroda u ovoj Godini sv. Josipa, svoje prste ima upravo sv. Josip kojemu se Marina oduvijek moli.

„Svetac kojemu se najviše utječem je sv. Josip. Puno sam čitala o njemu. Kažu da je svetac koji najviše uslišava molitve, kao da je najviše blag, kao otac. Da postupa prema nama kao prema svojoj djeci i svaku molitvu uslišava. Tako da sam sv. Josipu molila devetnice. Volim i Padre Pija. Često s djecom gledamo filmove o svecima. Nažalost, ti filmovi često su crno bijeli i teško ih je pratiti jer su jako stari. Voljela bih da je više filmova o svecima“, kaže Marina.

Ne samo da se utječe sv. Josipu, nego Marina je darovana i svojim Josipom, suprugom koji živi Josipove kreposti brižnoga oca brojne obitelji.

„Pozvan sam govoriti o događaju koji je na neki način obilježio naš brak. To je bilo kad je Marina imala spontani pobačaj. Prva trudnoća završila je sa spontanim. To je bilo vrijeme kad sam ja, možda prvi put u životu, ozbiljno i žarko, žarko molio – po stotine Očenaša, Zdravo Marija, krunica, što sve, i ta trudnoća završila je sa spontanim. Dakle, završila je sa smrću našeg prvog djeteta.

Osjećao sam se užasno nakon toga, misleći: Pa Bože, gdje si? Zašto se to događa baš meni? Je li moglo biti drugačije? Zašto mi nisi uslišao želje?

Kad je Marina ostala drugi put trudna i kad se rodio naš prvi sin Luka, onda sam vidio da je Bog taj koji je Gospodar života i smrti. Dakle, Bog je iz te prve trudnoće koja je završila smrću, poslije iznio sedam novih života

U tom razmišljanju mogao sam ići u dva smjera. Mogao sam biti ljut na Boga, ogorčen na Boga, a s druge strane, mogao sam gledati u Boga koji je bio na križu i nakon tri dana je uskrsnuo. U početku nisam znao što mi je Bog želio reći s tim tragičnim događajem smrti, no malo pomalo sam shvatio.

Kad je Marina ostala drugi put trudna i kad se rodio naš prvi sin Luka, onda sam vidio da je Bog taj koji je Gospodar života i smrti. Dakle, Bog je iz te prve trudnoće koja je završila smrću, poslije iznio sedam novih života. Sedam novih života, kojih ne znam bi li bilo, da Marinin prvi porod nije bio spontani pobačaj.

Dakle, Bog se pokazao tu velik, jer iz smrti izvodi život. Iz jednog očaja, užasa, daje ogromnu radost, kojoj smo mogli prisustvovati i na krštenju našeg šestog i sedmog djeteta. Ta prva trudnoća koja je završila sa spontanim je ustvari taj anđeo koji je na nebu, koji je najstariji brat ili sestra naše djece, koji mogu reći da je ‘zaslužan’ za našu brojnu obitelj.

To je događaj koji je pečat i temelj naše obitelji. Temelj, a smrt. Kako to? Za ne vjerovati. Oni koji ne vjeruju, ne mogu to razumjeti. Samo onaj koji vjeruje, može razumjeti da iz smrti može izaći život. Kao što je Krist reći dan uskrsnuo“, svjedoči tata Josip. Podrška je supruzi u svakom smislu: podjeli kućanskih poslova, obaveza oko djece, škola, ići na posao, zarađivati, donositi novac obitelji. To svaki dan radim, kaže Josip.

„Brojna obitelj je prvotno dar Božji, a onda sve drugo. Mi imamo sreću da smo mogli, da imamo dobre poslove, da radimo, možemo uzdržavati obitelj, ništa nam ne nedostaje. Uz pomoć roditelja, okoline, našoj djeci stvarno ništa ne fali. Dapače, imaju i više nego što mogu poželjeti“, kaže Josip, diplomirani inženjer elektrotehnike, zaposlen u poduzeću Turisthotel.

Marina i Josip Surjan / Foto: Ines Grbić

O reakcijama okoline na brojnu obitelj, Josip kaže: „Možda moj stav čini da nema nekakvih čudnih reakcija. Ne ostavljam prostora za to, ne odišem nesigurnošću niti sramežljivošću, nego nastupim da sam presretan, prezadovoljan, ponosan na svoju obitelj, na djecu. Onda ljudima ne ostavljam prostor da daju negativne komentare. Okolina u globalu prihvaća, a što ljudi govore poslije, u to ne bih ulazio. Samo hrabro! Ako idemo gledati da nađemo najbolji posao, da sve sredimo, otprilike ćemo djecu moći imati oko 65. godine života. Ne treba čekati ništa, nego, kada Bog da, prihvati djecu, što prije, to bolje“, ohrabruje Josip.

Josip i Marina preselili su prije šest godina iz Zadra živjeti u manju sredinu, Zemunik, gdje su kupili teren i izgradili kuću. „Ljepše je i lakše odgajati djecu na selu, gdje imaju puno veću slobodu nego u gradu. Razne opasnosti puno su manje u selu, možeš imati puno veću kontrolu nad djecom“, kaže Josip. Svjedoči i o važnosti prenošenja vjere djeci.

„Ja sam ušao u Neokatekumenski put sa 17,5 godina. Taj put unutar Katoličke Crkve mene je potpuno usmjerio u životu. Od jednog mladića koji nije znao gdje i što sa sobom, stavio me u Crkvu, na jedan način mi rekao da trebam ići studirati, da tražim kršćansku djevojku. Bog mi je sve to preko Puta govorio, potpuno nenametljivo, bez ikakve agresije prema meni. Jednostavno, Bog je otvarao putove.

Kada smo imali manje djece i sada kada imamo puno djece, Neokatekumenski put pomaže u prenošenju vjere djeci. Svaku nedjelju imamo pohvale, sjednemo za stol, čitamo Časoslov i razgovaramo s djecom. Oni tada kažu jedni drugima što ih smeta, pa traže oproštenje.

Kada se Marina i ja svadimo, onda je potrebno da djeca, iako su čula tu svađu, da vide kako se pomirimo. I da vide da nikad ne idemo spavati prije nego se pomirimo

Čitamo evanđelje, ja kao otac razlomim Riječ, oni mogu reći što ih je dirnulo u tom evanđelju ili u cijelim pohvalama. Pohvale završavaju s poljupcem mira. Onda idemo dalje obavljati naše obaveze, idemo na nedjeljnu misu.

S čestim odlascima na Službu riječi, euharistiju, često idu i djeca s nama, oni slušaju Božju riječ i na taj način vjera se prenosi. Međutim, najjači način prenošenja vjere djeci je svojim primjerom, načinom ponašanja u kući.

Kada se Marina i ja svadimo, onda je potrebno da djeca, iako su čula tu svađu, da vide kako se pomirimo. I da vide da nikad ne idemo spavati prije nego se pomirimo. Da djeca znaju da je normalno da se posvađaš, da ima problema, ima takvih situacija, ali isto tako, normalno je da se pomiriš.

Da je Bog onaj koji ti daje snagu da se pomiriš. Iako ne možeš, nadilaziš sebe. Ne možeš se pomiriti, ali opet Bog daje snagu da se pomiriš. I naravno, molitva. Svako jutro i svaku večer kad molimo pohvale, uvijek molim: Bože, podaj našoj djeci vjeru.

Foto: Ines Grbić

Jer vjera je dar koji prvotno dolazi od Boga. Oni mogu od nas vidjeti primjer i lakše primijetiti prst Božji u svom životu. Međutim, onu istinsku vjeru daruje Bog. I ako Bog ne daruje, uzalud su naši trudovi, uzalud se mi trudimo.

Jer iskreno – ako bi djeca gledala samo nas i naše slabosti, mogli bi reći: Ma koji Bog? Ma pogledaj ove naše roditelje, kako su tako slabi i nikakvi, pa kakav je to Bog? Ali, ako gledaš u vjeri, onda sve poprima drugu dimenziju. Ova bara postaje čista voda, čista izvorska voda. Ova obitelj, ovaj otac koji je užasan, postaje otac koji ima svoje slabosti, ali uz pomoć Boga, može biti prekrasan“, poručuje Josip.

„Kao majka, prvo i osnovno je da svojoj djeci želim prenijeti vjeru. Mislim da je to moja osnovna zadaća. To svakako nije lako. Nisu moja djeca ta koja, kad ja kažem Idemo u crkvu, da oni odmah idu s radošću. Tu uvijek nailazimo na otpor. Djeca kažu: A zašto uvijek moramo ići na misu, a zašto se moramo svaki dan moliti? Pa to je, mama, previše.

Preko Duha Svetoga kojega mi Bog daje, imam snage svaki dan služiti u našoj kući, u našoj obitelji

Ali to je stvarno ono što želim. Oni bi se stalno htjeli igrati, da idu na nogomet. Znači, to im ništa nije previše. Ali ići jedanput nedjeljom na misu, to im je previše. Tako da su tu uvijek borbe i mi roditelji trebamo uvijek objašnjavati, ostati strpljivi i znati da je u djecu posijano sjeme koje će sutra, kad budu u krizi, kad budu imali svoje križeve, znati će gdje tražiti snagu. To je u Crkvi.

Također, preko Duha Svetoga kojega mi Bog daje, imam snage svaki dan služiti u našoj kući, u našoj obitelji. Duh Sveti mi daje potvrdu da to ima smisla – služiti. Znači, mogu reći, biti zadnji. Služiti.

Vidim da ja bez Duha Svetoga stvarno ne mogu ništa. Vidim da ne mogu ni ljubiti nikoga, pogotovo ne nekoga koji ide protiv mene. Ne mogu ljubiti ni muža, ne mogu ljubiti ni djecu, ni sebe isto, ako mi Duh Sveti ne da snagu. Duh Sveti je taj koji meni daje da ja vidim svoju oholost, da vidim svoju škrtost, svoju lijenost, sitničavost.

Ono što sam ja uvijek mislila, da ću biti dobra majka. Stvarno sam to mislila, da ću biti dobra majka, žena, uvijek spremna na razgovor. Ali vidim da to stvarno nije tako. Ali Duh Sveti mi daje da to mogu vidjeti. Da svaki put od Crkve mogu dobiti novu Riječ koju dobivam preko nedjeljne mise, čitajući Bibliju, preko susreta u Crkvi, dobivam Riječ koja mi daje snage za ići dalje. Da mi potvrdi da Bog postoji, da trpljenje ima smisla. Da mi da jednu lakoću života. Mogu samo tako reći. Daje mi da sve ono što služim, da to ima smisla, da ja u tome budem zadovoljna. I stvarno mogu reći da jesam zadovoljna.

Nemojte se prevariti, da vas prevari Đavao, nego otvorite se životu i blagoslivljajte Boga

Isto tako, mogu reći da danas mogu tražiti oproštenje od drugoga. Ja zbog svoje oholosti, to mi je prije tako teško bilo, nekome reći Oprosti. Mislim, ja, da nekome kažem Oprosti, a ja sam u pravu!? Kako to? Bog mi pomaže da se mogu poniziti, da tražim oproštenje.

Svaki dan nosi svoje teškoće, ali Bog mi pokazuje i moje slabosti kroz to, da vidim da ja nisam ni super žena, ni super majka. Imam tisuću grešaka, ali bez Boga ne mogu ništa. Ona što se možda nekima čini strašno, kao, ja to ne mogu, toliko djece, želim reći – Bog daje snagu! To je prva stvar. A drugo, ja nikad nisam bila sretnija nego kad sam uzela dijete u naručje. Nemojte se prevariti, da vas prevari Đavao, nego otvorite se životu i blagoslivljajte Boga“, ohrabruje Marina.

Ta dipl. ekonomistica je na porodiljnom, ali nipošto ne misli da gubi nešto u svom ostvarenju. „Ja stvarno uživam svaki dan. Baš uživam. Jednog dana ću se vratiti na posao i raditi. Međutim ovo je stvarno za mene prekrasno vrijeme, gdje se mogu ostvariti kao majka“, kaže Marina.

Zemunik u zaleđu Zadra postaje nova oaza kojega zadnjih godina nastanjuju mlade i obitelji s više djece, dolaze tu graditi svoj obiteljski život.

„Obitelji koje su nam doselile stvarno su nam izvor velike radosti i nadahnuća. Toliko je pozitivnoga, divno je to, nemam riječi. Ne mogu to opisati, kako je dobro. Veselite se“, srca punog radosti poručuje Marina Biloglav, Lucijina kuma.

Marina Biloglav i Lucija / Foto: Ines Grbić

„Jako mi je drago, presretna sam što sam pozvana biti kuma. Otkad su doselili u Zemunik, zadnjih šest godina smo prijatelji. Našli smo se u razgovorima, o odgoju djece, vjeri, našli smo se u istim temama. Uživam u prijateljstvu s Marinom i njenom obitelji“, kaže kuma Marina.

Katarinina kuma je Anita Grgurović. „Ponosna sam. Dugogodišnji smo prijatelji, zajedno smo u Neokatekumenskoj zajednici dugi niz godina, zajedno rastemo u vjeri. Nadamo se da ćemo na takav način biti od pomoći našim curicama, da i one izrastu u prave kršćanke. Biti kuma znači odgovornost, pogotovo u okolnostima u kojima živimo. Veliki su izazovi svijeta, i treba ove anđele sačuvati od tih izazova, da mogu na kraju vjeru sačuvati“, kaže kuma Anita. Riječ je to na tragu apostola Pavla: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“.

Anita Grgurović i Katarina / Foto: Ines Grbić

Dragi Surjanovi, blagoslovljen vam i dalje vaš životni maraton, na dar Crkvi i narodu.