Pokornost suprugu

Sa stajališta dostojanstva muškarac i žena su jednaki (Gal 3,28), ali imaju različite uloge ili bolje reći službe koje im je Bog namijenio. Pokoravanje nije izraz manje vrijednosti kako pokazuje Krist koji se stalno pokoravao volji Oca. Za ispravno razumijevanje pokornosti treba izići iz svjetovne logike moći i ući u evanđeosku logiku ljubavi.

Pokoravanje podrazumijeva poslušnost koja se ostvaruje u služenju koje je kao takvo u njoj najzahtjevnije. No Pavao prethodno kaže da služenje u braku mora biti uzajamno pa tu nema razlike u zahtjevnosti. Ostaje dakle poslušnost razuma i volje mužu kao specifičan doprinos žene u obitelji. Žena spontano služi iz ljubavi, a ovdje se traži da to bude svjesno i uz uvjerenja, u prihvaćanju različitosti i kreposnom življenju poslušnosti koja mrtvi oholost i vodi k Bogu.

Služenje u braku mora biti uzajamno pa tu nema razlike u zahtjevnosti

Poslušnost žene, za razliku od pokoravanja slugu, nije zbog materijalnoga interesa, nego je nesebično. Uz to nije prisilno kao kod robova, nego dragovoljno prema osobi koju je žena sama izabrala da s njom dijeli život u dobru i zlu. Da oko toga nije bilo nedoumica, potvrđuje i činjenica da apostol nigdje ne spominje da muževi trebaju tražiti poslušnost od svoje supruge jer se to podrazumijevalo kao sastavni dio braka. Uz to, jasno je da se ovdje ne radi o bilo kakvoj poslušnosti, nego onoj koja proizlazi iz ljubavi radi koje je i došlo do sklapanja braka. Prava ljubav sve preobražava pa žena kad ljubi radosno služi svome mužu i djeci i tu se ostvaruje. Ako pak žena ljubi nešto drugo – kao što je karijera ili uspjeh – više od svoje obitelji, onda poslušnost gubi smisao i postaje izvor frustracija.

Prava ljubav sve preobražava pa žena kad ljubi radosno služi svome mužu i djeci

„Kao Gospodinu” određuje način, odnosno traži da pokoravanje bude zbog nadnaravnoga razloga: zbog Boga. Prva je zapovijed, ljubav prema Bogu, izvor i pokretač druge zapovjedi, ljubavi prema suprugu. Ovu pokornost hoće Krist jer odgovara volji Stvoritelja i treba je živjeti kršćanski u bratskoj ljubavi.[1] To također znači da se u volji muža traži i gleda volja Božja te se tako sluša Gospodina. Muževima je to bitno jer ih se tako stalno upućuje na služenje Bogu, priznato im je njihovo poslanje u obitelji i odaje im se dužno poštovanje.

Muž glava kao i Krist

U nastavku Pavao obrazlaže: „Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela.” (Ef 5,23). Njih su dvoje vjenčanjem postali jedno i sada se sukladno novom redu ljubavi radi nova raspodjela funkcija u kojoj muž postaje glava, ali ne bilo kakva nego jednako „kao i Krist” u odnosu na Crkvu. Brak, dakle, treba shvaćati naravno i još više nadnaravno. Biti glava ne znači biti „gazda” koji se iživljava i liječi komplekse manje vrijednosti, nego znači voditi svoju suprugu u ljubavi. Služba glave ujedno označava zapovjednu odgovornost muža pred Bogom. Tako kod istočnoga grijeha, iako je Eva prva sagriješila, Bog poziva na odgovornost Adama i da se on viteški pokajao umjesto da je prebacio odgovornost na svoju ženu, povijest spasenja bi se odvijala drukčije.

Biti glava ne znači biti „gazda” koji se iživljava i liječi komplekse manje vrijednosti

Muž se u vršenju svoga poslanja prema ženi treba ophoditi nasljedujući Krista. A što to znači Krist je pokazao primjerom i naukom: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” (Fil 2,6-8). Muž stoga mora imati ispravan odnos prema Kristu. „Svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog” (1 Kor 11,3). Dakle on sam se treba podčiniti Kristu i prihvatiti ga kao svoga vođu dajući tako primjer svojoj obitelji i vodeći je Bogu. Da ne bi bilo zabune, Pavao još dodaje da je Krist „Spasitelj Tijela” ukazujući mužu da treba raditi na spasenju svoje supruge i njihova braka sve dotle da žrtvuje svoj život radi toga, kako doslovce u izvanrednim situacijama tako i svakodnevno požrtvovno umirući sebi.

Danas se osporava i odbacuje ulogu muža glave pozivajući se na jednakost. Žena tako često preuzima ulogu oca i majke što dovodi do otuđenja i neslaganja supružnika te iskrivljene slike roditelja kod djece. Istina je pak da su muškarac i žena po naravi stvoreni nejednaki i da je njihova različitost u stvari komplementarnost koja omogućuje jedinstvo i uspješan brak. Costanza Miriano zato kaže: „…prepoznajući njihovu superiornost u mnogim sektorima (i našu u drugima), kad sam pronašla pravog, shvatila sam da slušanje i ‘pokoravanje’ njegovoj lucidnosti, njegovoj racionalnosti, ne može ne činiti mi dobro. A ja ću mu činiti dobro svojom ženskim genijem, svojim talentom, svojim sposobnostima.”[2] Žena je nezamjenjiva u trudnoći, rađanju i podizanju djece te kao takva obnaša središnju ulogu u kući, a muž je pozvan da se bori za obitelj izvan kuće kao hranitelj i zaštitnik te da bude vođa obitelji.

Različitost muškarca i žene je komplementarnost koja omogućuje jedinstvo i uspješan brak

Poslušnost žene se ne zasniva na sposobnosti, snazi, znanju pa čak ni ljubavi njezina muža nego na naumu Božjem koji ne podliježe ljudskim promjenama. Štoviše žena može biti talentiranija i sposobnija, ali svejedno je pozvana da sluša svoga supruga, upotpunjava ga u onome što mu nedostaje te na taj način časti Boga. Tako Isus koji je Bogočovjek sluša Mariju i Josipa, a Marija koja je najsvetija među ljudima sluša Josipa kojemu Bog u snu objavljuje svoju volju za Svetu obitelj.

Doseg podložnosti

Da ne bi bilo nejasnoća, apostol dodaje: „Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!” (Ef 5,24). I u Crkvi i u obitelji imamo hijerarhijsko uređenje preko kojega se služi Bogu i postiže svetost. Podložnost žene je iskrena spremnost prihvaćanja i slijeđenja autoriteta muža i težnja da mu se prepušta vodstvo. „Raskrstimo sa banalizacijama: podložnost nema veze sa tim tko će prati suđe i obavljati kućanske poslove. Sa tim tko što radi. Žena može raditi sve u kući ali i podčiniti svoga muža na druge načine, ili može suptilno manipulirati njime, zapovijedati mu pretvarajući se da ga sluša.” [3]

Nezgodno zvuči ovo „u svemu”, ali i uvelike pojednostavnjuje život budući da se zna što na koga spada. Pokazuje da poslušnost nema samo usku primjenu u nekim ključnim odlukama nego široku i moglo bi se reći svakodnevnu gdje se ona neprestance aktualizira. Za ženu to znači rukovoditi se onim što muž hoće ne samo u odgoju djece i u organizaciji obiteljskoga života nego i u odnosu prema svijetu. U poslušnosti se može sagriješiti teško ili lako zavisno o materiji i nakani. Najgori slučaj je da žena, uglavnom pod negativnim vanjskim utjecajem, jednostavno otkaže poslušnost suprugu te tako sruši bračno jedinstvo što onda pogubno djeluje i na djecu. Silom se tada ne može ništa postići pa mužu ostaje da podnosi, čineći što može, i da moli za obraćenje svoje supruge. Na dugu stazu takvo stanje je teško održivo jer kako kaže Isus: „Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i svaki grad ili kuća u sebi razdijeljena neće opstati.” (Mt 12,25).

Podložnost za ženu ne znači prestati misliti svojom glavom

Podložnost za ženu ne znači prestati misliti svojom glavom, slagati se u svemu sa svojim mužem ili ne truditi se oko promjene njega na bolje (1 Pt 3,1). Podložnost u braku nije apsolutna, nego ima i svoje granice. Naime, kako je volja Božja glavni razlog poslušnosti žene, sve ono što je kod muža protivno Bogu ne samo da ne obvezuje nego to treba odbiti kao što su primjerice protunaravni bračni odnosi, pobačaj, zlostavljanje, prestanak prakticiranja vjere, krađa…

Takozvana „emancipacija” je ženu natjerala da radi i izvan svoga doma i tako joj uvećala obveze ugrozivši dobro funkcioniranje obitelji. Uz to se stanje pogoršalo i na polju odnosa jer žena koja je prije trebala slušati jedino svoga muža sada treba slušati i sve one koji su joj nadređeni na poslu. Stoga je danas još potrebnije da žena aktivno živi krepost poslušnosti pomažući mužu s poštovanjem u ispunjavanju njegove uloge vođe, savjetovanjem ali i opominjanjem, kada je potrebno. U izvanrednim slučajevima kada prijeti propast obitelji, kao u slučaju ovisnosti supruga o nekom poroku, žena treba preuzeti upravu i zapovijedanje u kući.[4] U tome se jasno vidi da prava podložnost pretpostavlja jakost koja se nosi sa svim izazovima.