Nedavno smo imali priliku otići na izlet na plažu sa suprugovom obitelji. Bilo je to prekrasno putovanje, ali jedan od mojih omiljenih dijelova bilo je promatranje muža s našim kćerima, piše Michelle Chronister s portala Catholic Exchange.

Naše kćeri imaju od 4 godine do skoro 11 godina. Kad su se djevojčice odvažile na valove sa mnom, bila sam jako oprezna s njima. Ako smo bili dublji od struka i ako su valovi bili uzburkaniji nego inače, pazila sam da ih ili držim za ruke ili sebi blizu.

S ocem su bili daleko pustolovnije. Dvoje najstarijih odlazile bi u mnogo dublju vodu uz njega, a on ih je učio skakati s valovima. S najmlađom ju je odveo u pliću vodu, ali ju je naučio da čini isto – da svojim bucmastim rukama uhvati njegove snažne ruke, skakućući preko valova koji se razbijaju.

Jednog od ovih jutra na plaži, postavila sam štafelaj i slikala krajolik, kad sam krajičkom oka ugledala njih dvoje. Valovi su se srušili jače nego inače, i mnogo bliže nego inače. Moj muž je čučnuo u valovima, kako bi bio na istoj razini kao naša najmlađa kćer. Držao ju je za ruke dok je skakala, ali povremeno bi došao posebno velik val. Kad bi se jedan od njih srušio na njih, zgrabio bi je i podigao gore i preko vala, nježno je spuštajući natrag nakon što bi prošao. Njezine male nožice visjele bi u vodi, ali ostatak je bio na sigurnom iznad daska, a njezino se sretno lice smijalo pogledima njezina oca.

Gledajući ih, razmišljala sam o Bogu Ocu i o važnosti roditelja pune ljubavi u pomaganju djeci da odrastaju na način da mu mogu vjerovati.

Mala škola ljubavi

Moj muž i ja nismo savršeni roditelji, ali iskreno volimo svoju djecu. Od onih prvih trenutaka s nevjericom kada drže pozitivan test na trudnoću, do dana kada njihov mali plač prvi put probije sobu, do prvih dana škole i svih malih i velikih patnji i izazova s ​​kojima se susreću – voljeli smo ih. Našu djecu (čak i onu koju smo izgubili zbog pobačaja) uvijek smo voljeli.

Kada pogriješe, primljeni su s milosrđem i blagošću (većinu vremena!). Ako su tužni, znaju da će pronaći utjehu u nama. Kada su uplašeni, znaju da ćemo ih umiriti. Kad su zbunjeni, odgovaramo na njihova pitanja. Ponekad su zabrinuti; slušamo i smirujemo. A kad imamo mogućnost trpjeti kako bi oni bili pošteđeni, to činimo.

Nema ništa izvanredno u ovome. Svaki zdrav roditelj učinio bi isto. Ipak, koliko god ti postupci roditeljstva izgledali uobičajeni, oni imaju vječnu težinu – mi smo prvi dječji uvod u ljubav Božju.

Ako smo milosrdni, oni će Boga gledati kao milosrdnog. Ako smo blagi, oni će se približiti Bogu sa čežnjom za njegovim blagim pogledom. Kad ih bezuvjetno volimo, onda će lako zamisliti bezuvjetnu ljubav svog nebeskog Oca.

Biti Božje dijete u patnji

Većina ljudi nema prigovora na Boga koji voli na nježan način pun ljubavi – to je Bog koji nam dopušta da patimo što je teže razumjeti.

Ali dobar roditelj nije samo onaj koji čini da se njegova ili njezina djeca osjećaju dobro. Dobar roditelj je onaj koji im pomaže da se suoče i s teškim stvarima u životu. Dobar roditelj pomaže svom djetetu da prebrodi patnju, razočaranje i bol, pogotovo ako roditelj zna da je takva patnja neophodna za djetetovo ozdravljenje.

Neposredno prije pandemije dobio sam dijete u bolnici (iz ne-kovidnih razloga). Kad je primljena, bila je stvarno dehidrirana, a trebala joj je IV. Nadam se da vam nikada nije trebala IV ili je djetetu trebala, jer su te igle ogromne. Moje jadno dijete je jecalo i molilo nas da je ne tjeramo na IV. Ali stvar je bila u tome što je bila bolesna i trebao joj je jedan da ozdravi. Nisam mogao ukloniti tu patnju iz njenog života jer sam znao da će ta patnja u konačnici dovesti do njezina ozdravljenja. Sve što sam mogao učiniti bilo je držati je, umiriti je i voljeti je kroz tu patnju. Znao sam da je to potrebno.

Roditelj pun ljubavi zna što je patnja neophodna, a što nije. Ponekad to znači držati dijete za ruku ili ga učiti da skače preko valova. Ponekad, to znači podići je preko vrha vala, poštedjeti je najgrubljeg dijela. A ponekad, to znači samo je držati usred stjenovitih valova.

I tako je s nama i Bogom.

Dijete koje su roditelji voljeli na ovaj način lakše će shvatiti teologiju patnje i to kako je moguće da patnja supostoji s dobrim Bogom koji voli.

Više od bilo koje knjige koju im pročitate, vaša roditeljska djela mogu učiniti da ljubav prema Bogu, teologija patnje, priroda zvanja i Božji plan budu razumni vašoj djeci. Bog je Otac pun ljubavi – onaj koji zna koje valove možemo izdržati, koju patnju je potrebno podvrgnuti za naše ozdravljenje i kada trebamo biti podignuti iznad valova i uživati ​​u njegovom nježnom pogledu.