Don Damir Ostojić odgovara na pitanje „S obzirom da Kanonsko pravo dopušta sklapanje crkvenog braka vjernika, katolika, i nevjernika, što to za drugu stranu znači? Na što točno ona pristaje? Znači li to da je za nju brak samo forma, kao i civilni brak, a za vjernika sakramentalni?”, na mrežnim stranicama SPAS-a. Don Damirov odgovor prenosimo u cijelosti:

Dio Kanonskog prava koji govori o ženidbi započinje sljedećim riječima: „Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva. Stoga među krštenima ne može biti valjana ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament.” (kan. 1055). Ženidba je po sebi naravna i religiozna stvarnost koja je prisutna u svim društvima, dakako, i izvan katoličke Crkve. Međutim, ono što navedeni članak ističe je činjenica da je ta naravna institucija među krštenicima uzdignuta na razinu sakramenta. To praktično znači da se uz nju vežu posebne milosti i specifične obveze koje oni koji su kršeni u Kristu primaju. Tvoje pitanje se odnosi na narav ženidbenog saveza između krštene i nekrštene osobe. Da bismo razumjeli učenje o tom slučaju, potrebno je prije toga naglasiti dvije važne stvari: 1) sakramenti se podjeljuju samo članovima Crkve i onima koji to žele postati, 2) sakrament ženidbe podjeljuju mladenci jedno drugome. Iz ovoga slijedi da osoba koja nije krštena zapravo ne može sudjelovati u ostvarenju sakramenta.

Ukoliko ženidbu sklapaju jedna krštena i jedna nekrštena stranka, po crkvenoj nauci to nije sakrament ni za jednu ni za drugu stranku.

Dakle, općenito postoje tri slučaja ženidbenog stanja:

1.  Kada dvoje nekrštenih sklapa ženidbu. To je naravna ženidba, sveta već samim tim što participira na Božjem stvoriteljskom planu, ali nije sakrament.

2.  Kod onih koji su kršteni, ženidba poprima poseban karakter. To više nije samo naravna ustanova, nego je također i sakrament.

3.  Ukoliko ženidbu sklapaju jedna krštena i jedna nekrštena stranka, po crkvenoj nauci to nije (!) sakrament ni za jednu ni za drugu stranku. U ovom slučaju govorimo o ženidbi posebne vrste – između naravne i sakramentalne ženidbe. 1 Kor7,14 govori kako se muž nevjernik posvećuje se po ženi vjernici i obratno. Međutim, ukoliko jedna od bračnih stranaka nije krštena u trenutku ženidbe, a kasnije se krsti, toga momenta ženidba im postaje sakrament.

Međutim, ukoliko jedna od bračnih stranaka nije krštena u trenutku ženidbe, a kasnije se krsti, toga momenta ženidba im postaje sakrament.

Vjerojatno se pitaš kako to da Kanonsko pravo s jedne strane dopušta ostvarenje braka između katolika i nekrštene osobe, a s druge strane to ne smatra sakramentom ni za jednu ni za drugu stranu. Radi se, dakle, o tome da se sam nauk o sakramentima usko veže uz ideju pritjelovljenja Kristu. Samim time, netko tko uopće ne iskazuje želju za tim činom automatski ne može biti ni primatelj niti davatelj sakramenta. No, vjerujem da bi uslijedilo pitanje zašto se taj sakrament ne podijeli samo katoličkoj strani. Ponovno, sama narav sakramenta ženidbe, koja je uvijek uzajamna, se u svojoj biti protivi ideji da za jednu stranu nešto vrijedi dok za drugu u isto vrijeme ne vrijedi. Prema katoličkom nauku, supružnici postaju jedno tijelo i stoga je posve nemoguće misliti da jedno te isto tijelo u isto vrijeme i prima i ne prima sakrament. Prema tome, razlika vjere zapravo po svojoj biti predstavlja zapreku ostvarenju ženidbe.

S druge strane, Kanonsko pravo je sasvim svjesno da su životne situacije iznimno raznolike, a vrlo često i komplicirane. Stoga zbog pastoralne razboritosti predviđa mogućnost dobivanja oprosta od zapreke različitosti vjere. Dakle, nakon što se ispune posebni uvjeti predviđeni kanonom 1129, katolička strana može od mjesnog biskupa dobiti dopuštenje za sklapanje ženidbe s nekrštenom osobom. Nakon što je dobiven oprost od navedene zapreke, ženidba se može valjano sklopiti. Ta ženidba i dalje nije sakramentalna, ali u Crkvenom zakonodavstvu ipak ima poseban status. Kanon 1134 za svaku valjanu ženidbu kaže: „Iz valjane ženidbe nastaje među ženidbenim drugovima veza koja je po svojoj naravi trajna i isključiva.“ To praktično znači da nakon što katolička strana sklopi valjanu ženidbu s nekatoličkom stranom, njihov bračni vez se smatra trajnim i isključivim (unatoč tome što nije sakramentalan). Može se razriješiti samo u nekim posebnim slučajevima papinskom povlasticom. Za usporedbu, ako katolička strana odluči sklopiti samo građansku ženidbu s nekrštenom osobom, takva ženidba je za Katoličku crkvu nevaljana i, pravno gledano, kao da nikada nije ni postojala.