Zbog zastoja na površini, u odnosu na iskustvo bračne ljubavi i zajedništva, spomen crkvenoga braka u mnogima izaziva otpor i napor, pa se on izbjegava ili svodi na obred i običajnu obvezu. Ozbiljna nevolja sastoji se u tomu što se katoličko poimanje braka doživljava kao poteškoća, polazeći od zamisli da katolici imaju stroža pravila, jer se bračni vez ne može poništiti. Time se cjelovitost ženidbe svodi na propise i ograničenje slobode i tu je granica tvrdnjama o vrijednosti kršćanskoga braka i obitelji. Pogibeljno je brak promatrati s nemogućnostima poništenja, a zanemariti ljepotu i plemenita obzorja vječnoga ženidbenog jedinstva, koje mu je Bog namijenio. Najlakše je crkveni brak poniziti, prikazivati ga neostvarivim i pristupati mu malodušno, jer, tobože, isključuje ono što svjetovni život nudi kao moguće iskustvo, donosi portal Mreže riječi.

Da ne bismo zaslijepili ceremonijskim blještavilom, koje ljudsku pozornost usmjeruje na zamamnost materijalizma, sanjareći o braku pod utjecajem tv ponuda, filmskih sapunica i neuravnoteženih nametanja s društvenih mreža, koje kao uzore nude ženidbena pomodarstva, bitno je cjeloživotno i dubinski shvatiti smisao kršćanskoga braka. Osim umiljatih riječi, nužne su bračne osobe, koje će svojim životom svjedočiti i pokazati prednost kršćanskoga braka. Brak i obitelj svojom naravi teže stalnosti, ali konformistički duh našega doba, ograničava se na sadašnji trenutak, predočuje razaranje brakova i privremenost obitelji kao nešto ‘normalno’.

Upravo su bračni i obiteljski život mjesta gdje se najviše osjeća učinkovitost i težina društvene razornosti. Gubi se jasan smjer, štoviše, pod utjecajem sebičnosti, kao da ne postoje uporišta za prosudbu onoga što je dobro a što loše, što je ispravno a što nije.

U posvjetovnjeno se društvo sve češće ukorjenjuje nesigurnost, poganska misao o posvemašnjoj nestalnosti i mijeni svega postojećega, što proizlazi iz beznadnosti, nepostojanja budućnosti i vječnosti. Upravo su bračni i obiteljski život mjesta gdje se najviše osjeća učinkovitost i težina društvene razornosti. Gubi se jasan smjer, štoviše, pod utjecajem sebičnosti, kao da ne postoje uporišta za prosudbu onoga što je dobro a što loše, što je ispravno a što nije. Živimo u kulturi koja ne razumije smisao riječi ‘krjepost i vrlina’, tvrdeći da treba slijediti samo osjećaje. Osjećaj je bitan, ali za cjelovitost života nedovoljno je imati pouzdanje u osjećaj, štoviše ni vjerski osjećaj ne prethodi razumu, nego prati čin pameti, koja dolikuje vjeri, jer osjećaj božanske nazočnosti je ondje gdje je živa vjera u Boga.

U tomu vidu nije lako govoriti o uzajamnosti bračnoga druga, pa je nužno dublje istraživati smisao kršćanske ženidbe, jer brak nije sapunica ni ljudska izmišljotina. Žurno je, na društvenoj i pastoralnoj razni, shvatiti činjenicu da se mora mnogo raditi da bi se vratili makar neki čimbenici vjerodostojnosti. Radi se o potrebi iskrene spoznaje i prihvaćanja, razgovora i snošljivosti, ljubavi i opraštanja, pomirljivosti i suglasnosti, jer bez toga se bračni drugovi međusobno ne razume, pa se čini kao da govore različitim jezikom i postaju zajednica tuđinaca. Stvaranje plemenitoga ozračja i plodnoga polazišta veliki je izazov za izobrazbu i odgoj, koji polazi iz obitelji. Tu se, a ne u tržišnom gospodarstvu, kako su tvrdili marksisti, gnijezdi kršćansko vrjednovanje braka.

Ljepota braka, koju Isus predlaže, nije se ostvarivala u židovstvu, što se vidi iz pitanja koje Isusu postavljaju licemjeri: „Je li dopušteno otpustiti ženu s kojeg god razloga?“ (Mt 19,3). Isus im odgovara: „od početka ne bijaše tako“ (Mt 19,8). Taj je govor za farizeje bila „tvrda besjeda“ (Iv 6,60). U razuzdanomu društvu mnogima je neprihvatljiv i nerazumljiv. Kršćani, kao istinski nositelji, šireći se poganskim svijetom, morali su se boriti da bi prenijeli Isusov nauk o braku. Bio je to pothvat suprotan ondanjoj kulturi, upravo kao i danas. Kršćani su se suočavali sa židovskim svijetom, kojemu je bila bliza tema braka, ali nisu bili otvoreni Isusovim stavovima. Uzor braka, koji predlaže Crkva, dolazi od Isusove misli, koja preuzima izvorni cilj stvaranja, ‘od početka’. Kršćani ne smiju dopustiti da ga se obezvrijedi i svrsta među suvišno i otrcano. Ako se nekomu on ne sviđa, to je njegova stvar, ali kršćani su nositelji izvorne Božje zamisli, ‘od početka’, od stvaranja svijeta. Isus braku vraća prvobitno dostojanstvo. To je temeljni stav i polazište.

Što je bilo od početka?

Isus se ustrajno povezuje sa svetopisamskim poimanjem braka. U Adamovim riječima: „…evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega“ (Post 2,23), vidi uzajamnost između muškarca i žene, tj. jedno je stvoreno za drugo. Adam nalazi pomoć kakva mu treba, pa muškarac u zajedništvu sa ženom, postaje ‘cjelovit’. U toj istini uspostavlja se nužan odnos, u kojemu osoba ima stav naravne otvorenosti i zdravu potrebu za nadopunjavanjem. Isto tako, treba naglasiti drugi vid svetopisamske poruke: „Načinimo čovjeka na svoju sliku … na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post, 1,26-27). Slika je Božja ucijepljena u ljudsku osobu, ali je očita u dvoma, jer čovjek nije otok i nitko nije samo za sebe stvoren.

Temeljni odnos je odnos muškarca i žene, koji čine životnu jezgru. Ta ‘jedinica’ nije usputna, jer se u njoj skrasilo dostojanstvo osobe.

Temeljni odnos je odnos muškarca i žene, koji čine životnu jezgru. Ta ‘jedinica’ nije usputna, jer se u njoj skrasilo dostojanstvo osobe. Stoga nitko, nijedan sustav, predrasuda, ni suvremene znanosti, ne smiju se poigravati s čovjekom. Zašto? Jer je, prema Svetomu pismu, iskonski uzor obitelji u Bogu, u otajstvu njegova života, pa je čovjek ‘od početka’ stvoren kao muško i žensko. Muškarac i žena daju svoj doprinos po kojemu se u samomu korijenu ljudskoga suživota pronalazi označnica zajedništva i uzajamnosti. Isus se poziva na ‘početak’ jer je u ‘početku’ bila istina i ljepota, u jedinstvu i nerazrješivosti jednoga muškarca s jednom ženom. Štoviše, Isus nije samo ženidbu vratio u izvorno stanje, nego ju je, kako reče papa Franjo, križem i uskrsnućem, uzdignuo na čast sakramenta. Samo je takva naravna ženidba u Božjemu naumu, a ne ona kojoj Mojsije, zbog „okorjelosti srca“, dopušta „otpusno pismo“ ili što drugo.

U ‘civilizaciji ljubavi’ ženidbeno darivanje jednoga drugomu je posvemašnje, jer bi bilo nesmisleno reći: dajem se djelomice, onoliko koliko mi koristi ili sam ti na raspolaganju, potpišimo ugovor na određeno vrijeme, dok traje ‘biokemijski’ sustav.

U ‘civilizaciji ljubavi’ ženidbeno darivanje jednoga drugomu je posvemašnje, jer bi bilo nesmisleno reći: dajem se djelomice, onoliko koliko mi koristi ili sam ti na raspolaganju, potpišimo ugovor na određeno vrijeme, dok traje ‘biokemijski’ sustav. No, želja za ljubavlju nadilazi ‘kemiju’, uvijek je nazočna, traje i ponovno se rađa, pa kada osobe iskreno sklapaju brak ne žele tu vezu prekinuti, premda mogu strahovati. Kada nečija veza ‘pukne’, svijet im se urušava.

Bitno je pokazati da je bračna zajednica postojana, trajna i cjelovita. Brak nije samo odraz potpisanih obveza, nego izričaj mnogo dublje i smisaonije stvarnosti, to je svakodnevni rast i darivanje, bez zadrške.

Bitno je pokazati da je bračna zajednica postojana, trajna i cjelovita. Brak nije samo odraz potpisanih obveza, nego izričaj mnogo dublje i smisaonije stvarnosti, to je svakodnevni rast i darivanje, bez zadrške. Prema kršćanskoj vjeri kršćanski se brak susreće s dubokom željom ljudskoga srca, što osjeća svaki zaljubljeni mladić i svaka djevojka. Isus čovjeku otkriva čovjeka i omogućuje mu spoznati njegov najuzvišeniji poziv i poslanje. Samo ta Riječ pokazuje duboku istinu kako se sretno ostvariti. Ukorijenjenost u trojstveni život ključ je životnoga smisla, a Bog je začetnik ženidbe, koju je Isus ozdravio i usavršio, pa ‘kršćanskim supruzima dolazi ususret po sakramentu ženidbe’.