O tridesetoj godišnjici dana bolesnika (11. 2. 2022.) papa Franjo je napisao pismo (10. 12. 2021.) naslovljeno „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36), gdje na samom početku ističe: Stoga možemo sa divljenjem i zahvalnošću reći da Božje milosrđe ima u sebi i dimenziju očinstva i majčinstva (usp. Iz 49,15), jer se brine o nama snagom oca i nježnosti majke, uvijek željan podariti nam novi život u Duhu Svetom. Pokušavajući samo dijelom osvijetliti lice Boga Oca milosrdnoga, zaustavit ćemo se na pojedinim djelićima dvanaeste scene suosjećanja, donosio portal savjetovaliste.hr čiji tekst prenosimo u cijelosti.

Prispodoba o milosrdnom Ocu, o ocu koji suosjeća, zlatnim nitima Božje ljubavi utkana je u Lukino evanđelje, te se na nju rado vraćamo. Za ovu priliku koristimo detalje iz prispodobe o milosrdnom Ocu, o kojoj su mnogi pisali (Lk 15), a ovdje preporučamo knjigu Jacob & the Prodigal. How Jesus Retold Israel’s Story koju je napisao Kenneth E. Bailey. Autor Bailey ističe kako je Isus prepričao, na nov način iznio priču o Izaku te njegovim sinovima Jakovu i Ezavu. Ovdje ćemo navesti tri sličnosti, koje nisu jedine, između ove dvije priče.

1. U obje priče mlađi sinovi na nepošten način stječu baštinu;
2. U obje priče dotiče se smrt oca. Kod Izaka sam Izak želi blagosloviti svoga sina prije smrti, dok u prispodobi o milosrdnom ocu mlađi sin time što traži baštinu načinje temu očeve smrti. Za Isusa, u prispodobi o milosrdnom ocu, to bi značilo kako grijeh želi smrt Boga želeći od njega uzeti darove bez ikakvog pozivanja na darivatelja;
3. I treća karakteristika jest što se u obje zgode događaju radikalne promjene. Jakov tako započinje siromašnim životom da bi se kasnije obogatio, dok rasipni sin započinje svoju pustolovinu kao bogataš no vraća se kao težak siromah, željan biti robom u domu svoga oca.

U pojedinim teološkim krugovima pretpostavlja se kako Isus i njegovi apostoli preuzimaju sliku Boga orijentalnog patrijarhata. U tradiciji orijentalnog patrijarhata na Srednjem Istoku često se prema djeci odnosi s velikom nježnošću. Kao metafora za Boga, riječ otac ispunjena je simbolom nježnosti i suosjećanja. Na šesnaest mjesta se, prema Baileyu, u židovskim spisima spominje otac, od čega sedam puta kao spasitelj/suosjećajni/milosrdni (Ps 68,4-5; Ps 103,13; Iz 63,15-15; Jer 3,4; Jer 3,19; Jer 31,9; Hš 11,1-9), tri puta kao stvoritelj (Pnz 32,6; Iz 64,8; Mal 2,10), jedan put veže se uz pojmove veličina/sila (1 Ljet 29,10-11) te jedan uz čast (Mal 1,6).

Vrhunac pak razumijevanja oca u Bibliji prispodoba je o milosrdnom ocu, a ponekad se naziva i po rasipnom/izgubljenom sinu. Na pet mjesta u ovoj prispodobi otac pokazuje suosjećanje koje ide van očekivanja i tradicionalnoga razumijevanja oca kod Semita, a to su sljedeća:

1. Otac udovoljava do tada neviđenom i nerazumnom zahtjevu i daje izgubljenome sinu njegov dio nasljedstva;
2. Dopušta rasipnom sinu rasprodati imanje. Ovo pokazuje velikodušnost koja nadilazi običaje i židovski zakon kako je izloženo u Mišni;
3. Trči niz cestu dočekujući svog svojeglavog sina u velikoj drami dragocjenog suosjećanja, nadajući se da će rasipnika pridobiti iz sužanjstva u sinovstvo, od gubitka do pronalaska i od smrti u život;
4. Trpi neizrecivo bolno javno poniženje ostavljajući svoje goste, na fešti u vlastitom domu, i nudi daleko vrjedniju ljubav javno buntovnom, starijem sinu;
5. Nakon verbalnih uvreda od strane starijeg sina, otac poziva na radost, a ne na osudu i kaznu.

Kao što je egipatski komentator Lukinog evanđelja, Ebrahim Sa’id, sredinom dvadesetog stoljeća, napisao: Pastir (kod Luke 15) i žena čine ono što bi se očekivalo da će učiniti jedan pastir i jedna žena. Ali otac u priči o rasipnom sinu ispunjava božanske čine što ne bismo očekivali niti od jednog oca. Vrhunac očeve ljubavi u paraboli ostvaruje se na kraju u pozivu na radost (ne na cesti povratka). Ibn al-Tayyib, pišući iz Bagdada na arapskom u jedanaestom stoljeću, komentirao je oca koji ide ususret starijem buntovnom sinu i kaže: Pogledaj na srce ovog oca. Puno je nježnosti i ljubavi u tome što napušta slavlje, goste, i svog mlađeg sina preklinjući starijeg sina da uđe unutra. Čini se kao da je njegova radost nepotpuna sve dok netko od njegove djece tuguje. Ne zamjera starijem sinu njegovu tvrdoću i neprimjerenu bešćutnost. Na sličan način nebeski Otac želi ulazak pismoznanaca i farizeja u kraljevstvo nebesko, kao i carinika i grešnika. Tako je pokazao svoju duboku bol i intenzivnu želju da oni dođu k njemu, kao što je to činio i ovaj zemaljski otac (iz Lukinog evanđelja).

Isus ne uči samo učenike moliti Oče naš. On uči o tome tko je i kakav je otac. Zasigurno, niti jedna slika oca kao pridjeva za Boga ne bi smjela prevladati u umu bilo kojeg Isusovog učenika osim one koju je Isus otkrio u prispodobi o milosrdnom, suosjećajnom Ocu.

Ako smo trenutno u teškoj situaciji, ili netko od naših bližnjih, utješno je zaviriti u škrinju Lukinog 15 poglavlja (Lk 15,20: Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, suosjećao je, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga) te na cesti našeg života doživjeti, iako se čini da smo daleko od Oca, da nas on vidi, suosjeća, trči prema nama, pada nam oko vrata, ljubi nas i poziva na radost obnavljajući nam kraljevsko dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. U čudesnom doživljaju i otkrivanju ovakve ljepote Boga usta nam se otvaraju, a ruke raskriljuju, a potom i u čine ljubavi se spremaju bivajući sami milosrdni, suosjećajni, kao što je Otac.