Brojna istraživanja bave se ovom temom, a Svjetska zdravstvena organizacija sredinom 2018. godine na popis bolesti uvrstila je i prekomjerno igranje svih vrsta igrica na ekranima. U pravilu se stručnjaci slažu da igre same po sebi nisu niti dobre niti loše te da mogu, ali i ne moraju nositi sa sobom bilo kakve pozitivne ili negativne učinke na dijete. Ono što radi prevagu je vrijeme provedeno u igranju. Koliko igre je previše? Kako djetetu postaviti granice? Koje su prednosti, a koji rizici igranja videoigara? Na ta i druga pitanja odgovarali su današnji gosti Argumenata: izv. prof. dr. sc. Igor Kanižaj, potpredsjednik Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK-a) i izvanredni profesor s Fakulteta političkih znanosti, Marija Mikulić, psiholog, OŠ Sesvetska Sopnica i Mario Gečević, vjeroučitelj i otac petero djece.

Više od 90% djece u SAD-u između 2. i 17. godine igra videoigre, a u adolescentnoj dobi čak 99% dječaka i djevojčica provodi svoje vrijeme pred raznim ekranima. O podacima koje pokazuju istraživanja u Hrvatskoj prof. Kanižaj progovorio je u uvodu emisije. “Naši podaci pokazuju također da igramo sve više igara. Izdvojit ću najveće hrvatsko reprezentativno istraživanje koje smo proveli 2017. u sklopu projekta Eu Kids Online, a koje je pokazalo da 70% djece najmanje jednom igra na tjednoj razini u dobi između 9 i 17 godina, a drugo još interesantnije za našu emisiju jest da 65% kućanstava u kojoj se nalaze djeca predškolske dobi ima igraće konzole. To ne znači da ih se igra, ali imaju ključni preduvjet da bi se vrlo lako mogli upoznati s videoigrama. Svi podaci koje imamo mogli bi nas navesti na posve krivi trag i da kažemo da su igre nešto vrlo loše i da tu nema ništa dobroga. Ako smo išta vidjeli u ovo doba pandemije to je potreba za igrom, ali ne nužno za videoigrom”, rekao je Kanižaj.

 Često nam je lakše kao roditeljima djeci dati videoigre, umjesto da ih potaknemo na kreativno igranje, a znamo koliko je nama to razdoblje djetinjstva bilo lijepo.

“Naša odgovornost je u tim prvim godinama djetetova života, pogotovo u predškolskom uzrastu, da pronađemo vrijeme, ideju i način kako potaknuti djecu na igru, a tek kasnije na korištenje videoigara za igru. Tržište nam danas nudi mnogo toga i ako nemamo vremena i ne trudimo se dovoljno, prirodno je da ćemo posegnuti za onim što se samo po sebi nudi. Tu je važno naglasiti činjenicu da većina igara koje se nalazi na tržištu danas sadrže nasilne elemente koji nisu primjereni predškolskom uzrastu. Treba krenuti od osobne perspektive i shvatiti da je to ogromno područje u kojem se svi trebamo educirati”, utvrdio je prof. Kanižaj.

U pozadini videoigara je profit, a kada je profit osnovni način djelovanja poznato je da to može poći u krivom smjeru i zato je važno da se svi zajedno educiramo mnogo više u tom području.

“U pozadini videoigara je profit, a kada je profit osnovni način djelovanja poznato je da to može poći u krivom smjeru i zato je važno da se svi zajedno educiramo mnogo više u tom području”, naglasio je prof. Kanižaj. Kao prednost videoigre prof Kanižaj rekao je da je to zabava. Glavni razlog zašto djeca igraju jest izazov, zabava i znatiželja, ali i druženje. Jedno od najvažnijih pokazatelja iz istraživanja koje je provela Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba jest da 64% djece želi više vremena provoditi sa svojim vršnjacima uživo. Oni to kompenziraju u virtualnom prostoru, pogotovo kad smo imali pandemiju i potres. Ima dobrih, ali i loših strana u videoigrama i tu treba pronaći balans”, naglasio je.

Prof.dr.sc. Igor Kanižaj

Ne postoji pravilo koje možemo unificirano primijeniti na svako dijete. Zato je važna ta uloga roditelja jer ono će najbolje prepoznati što se događa s djetetom.

O tome kako prepoznati ovisnost progovorio je u nastavku istaknuvši da je jedan od pokazatelja ovisnosti u kontekstu videoigara zanemarivanje fizioloških potreba. “Kažu da je jedan od najboljih pokazatelja ovisnosti kada zanemarujemo fiziološke potrebe, dakle, kada dijete krene zanemarivati fiziološku potrebu i odgađa je tijekom igre, tada bi roditelji trebali reagirati”, rekao je prof Kanižaj. Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu zaista se trudi i u edukaciji mladih i djece, ali i daju priliku roditeljima koji nisu prošli edukacijsku “školu”, barem ne ovakvu. “Mi o tome nismo učili u našem obrazovanju i zbog toga nam je potrebno znanje, a to osvijestimo kada postanemo roditelji i uđemo u tu novu dimenziju i postanemo izloženi tim novim rizicima. Zato smo mi unutar Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu krenuli prema roditeljima gdje im želimo dati one osnove da znaju da nije teško koliko se čini i da se vrlo lako može pronaći nekoliko korisnih savjeta koje će im olakšati snalaženje u tom svijetu videoigara. Danas se lakše informirati o tome nego ikad prije. Objavili smo priručnik Mediji i djeca predškolske dobi u kojemu smo osmislili cijeli jedan set radionica gdje želimo i na taj način roditeljima pomoći kako provoditi takve aktivnosti i u kući, svojoj obitelji i da onda ono što su čuli prilagode svojim pravilima. Potrebna nam je trajna formacija jer se svijet tehnologije toliko brzo mijenja, raste i razvija se tako da nam je potrebno mnogo novih znanja i moramo biti svakodnevno na izvorima kako bismo bili spremni odgovoriti na sve te izazove”, zaključio je prof. Kanižaj.

Mario Gečević je vjeroučitelj i otac petero djece, a na upit o idejama, načinima i kreativnim idejama koje koristi u igri s djecom priznao je da je i u njegovoj obitelji “bilo metoda pokušaja i pogrešaka” istaknuvši primjer da je “lakše dati nekada djetetu ekran prilikom hranjenja, ali da onda ekran preuzima nakon nekog vremena preuzima igru pa ga treba odviknuti od toga. To traži tvoju sposobnost da upoznaš dijete i vidiš što ga zabavlja i što mu je zanimljivo. Tako upoznaješ i sebe i vidiš kako si kreativniji nego što si mislio. Dobar red i dogovor u obitelji pomaže da se s djecom može dobro zabaviti i bez elektroničkih igara”, podijelio je Marko Gečević.

Bog nam je dao djecu da ih usmjerimo ka putu vječnog spasenja, to kao katolici moramo imati pred sobom!

Na upit ima li u tim videoigrama i vjerskog sadržaja prisjetio se da je jednom prilikom primijetio igricu o Isusu koji u prvom licu susreće ljude. “To zgodno zvuči, ali pitanje je, kao i u svim sadržajima vrijednosti koje nam žele ponuditi. Možda je naša slabost kao modernih kršćana što se u svijetu osjećamo kao kod kuće. Bitno je ono što mi kao obitelj što želimo postići. Onda nije toliko bitno čest izgovor u smislu; “Pa svi igraju i dijete se osjeća odbačeno”, ali ako je ovo nešto potencijalno loše, onda ga svakako treba zaštiti, bez obzira što okolina kaže.” Na upit kako u praksi funkcionira dogovor oko zabrana i nagrada u njegovoj obitelji vjeroučitelj Gečević rekao je da mu se čini da je to zapravo jednostavno jer kao roditelj zna zašto to čini, a dijete s vremenom počinje shvaćati da zabrana nije samo zato što je tata tako rekao, već s vremenom ono to upija i da postoji razlozi zašto je tome tako, a Bog se  vremenom pobrine da to osvijetli i onda djeca to upijaju i vide da roditelji provode vrijeme s njima, znaju ih slušati i biti prisutni su. Bog nam je dao djecu da ih usmjerimo ka putu vječnog spasenje, to kao katolici moramo imati pred sobom. Kada se dogodi nešto loše uvijek se mogu pomoliti sv. Mihaelu arkanđelu ili se sjetim riječi sv. Kolbea da je život kratak, a poslije smrti se ne stječu zasluge. Dakle, ovo je vrijeme za posvećivanje!”, zaključio je Gečević.

Mario Gečević, vjeroučitelj

Marija Mikulić istaknula je važnost kognitivnog razvoja predškolske djece. “Predškolska dob najosjetljivija je dob djeteta. Današnjim roditeljima važan je kognitivni i emocionalni razvoj djeteta, no kognitivni razvoj ne ide bez emocionalnog, a digitalna tehnologija ne potiče emocionalni razvoj u toj ranoj dobi. Ono što je ključno za reći jest da “uparivanje” digitalne tehnologije sa osnovnim biološkim potrebama kao što su hranjenje, uspavljivanje i tješenje djeteta je nešto što je, po mojem mišljenju, jako pogubno. Naravno, kada dijete krene u školu, počinje se susretati sa videoigricama i ne možemo ga izolirati od ostatka svijeta. U dobi kada je dijete starije i emocionalno i kognitivno zrelije, postoje neke prednosti, no važno je provjeriti sadržaj koji igrica ima, dakle koliko je taj sadržaj primjeren za naše dijete, mene osobno i moje obitelji. Naravno, nakon tog sadržaja važna je i količina vremena koje dijete provede ispred videoigrica”, istaknula je Mikulić.

Ne treba raditi dramu ako se pravilo ponekad ne održi. Roditeljstvo je vrlo dugotrajan i često naporan proces i potrebno je mnogo razgovora sa djecom.

“Prepoznati da nešto nije u redu moguće je ako primijetimo da dijete spava na prvom satu. Nerijetko to detektiramo i prije roditelja. To može značiti da je dijete možda igralo cijelu noć igrice, rekla je Marija Mikulić, te nastavila, “nije razlog da se povučemo ako djeca bolje poznaju tehnologiju od nas roditelja. Vjerojatno je to i istina, ali mi smo ti koji imamo mnogo više životnog iskustva i kao roditelji bismo trebali biti na višem socijalno i emocionalno na višem stupnju razvoja”, kazala je Mikulić.

“Kontekst društvene mreže i videoigre je specifičan kontekst i da se te socijalne vještine drukčije razvijaju nego uživo i tu trebamo biti podrška djeci, ne u smislu da ih kontroliramo nego da puno više razgovaramo s njima”, istaknula je Mikulić. Na upit kako postaviti dobre granice Marija Mikulić istaknula je da “su nam granice česta tema i označava da prije svega valja pogledati u sebe, vlastite vrijednosti i vrijednosti u obitelji, što je meni u redu, a što ne. Onda pogledam to svoje dijete i vidim što ga zabavlja i koji su mu interesi te formiram neku granicu. Svi smo mi ljudi i ne možemo uvijek držati postavljene granice, ali takva su i djeca. Treba mnogo razgovora i dogovora. Ne treba raditi dramu ako se granice ne mogu ponekad održati. Roditeljstvo je vrlo dugotrajan i često naporan proces. Ponekad se iz pozicije roditelja osjećam bespomoćno, ali iz mojeg roditeljskog iskustva koje znam kao stručnjak, mogu reći da to dugoročno funkcionira”, zaključila je Marija Mikulić.