Brak i obitelj primaju dar ljubavi od Boga, da ga sustvarateljski zastupaju u svijetu. No, obitelj kao da se skriva, ali onaj Gdje si? dohvaća upravo obitelj i svakoga od nas. Bog želi da se ogleda u njegovu zrcalu i pokaže svijetu, da očituje ‘istinu’ da je Stvoritelj u čovjeka i ženu utisnuo savez ljubavi i života. Odgovara li brak i obitelj danas na Božji poziv ili se skriva u društvenoj pukotini? Zasigurno se promijenila u odnosu na iskonsku ljepotu: primjećuje da je ogoljena, što može biti znak različitih oblika siromaštva, koje se susreću na životnom putu., donosi portal Mreže riječi.

Pitanje Gdje si?, osim prijekora, uključuje poziv da se pokaže pred Bogom, da obnovi vjeru i nadu, hrabrost i samopouzdanje, te zamoli oproštenje i postigne spasenje. Pozvana je uprijeti pogled milosrdnomu Bogu, jer to je uvjet da bi se suočila i nosila s nevoljama, životnim siromaštvima i ranama. To bi bio znak pobjede, jer vjerovati u Boga obuhvaća vjerovanje da Bog djeluje i u našim krhkostima i strahovima, da se ne bojimo prepustiti mu smisao bračne lađe. To Gdje si? je zahtjev, da bi svaka obitelj, kao nazaretska, mogla ispuniti svoje poslanje u svijetu. Kako će ispuniti poslanje i s čim se obitelj suočava u grotlu zamagljenoga svijeta?

Neka obitelj silazila iz Jeruzalema

Gorući se izazov može protumačiti slikom o milosrdnomu Samarijancu, koja veli: Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva (Lk 10,30). Umišljeni ideolozi podmeću različite definicije, pa se više ne zna što su brak i obitelj, moglo bi se reći: obitelj neka silazila niz jeruzalemske razvaline do Jerihona. Silazila je strmoglavim putovima tijekom neprohodne povijesti, kada odjedanput susretne novo doba i novi poredak, koji je izraniše i svukoše. Novo doba je prevladavajuća kultura, koja različitim sredstvima i zakonima, školama i udrugama itd., oblikuje ljudsku svijest i poimanje obitelji.

Zamršena se pustolovina tiče obitelji koja silazi u Jerihon, a koju suvremeni puzavci najprije svukoše, tj. iskidaše joj vjeru i dostojanstvo, potom su joj svukli jedinstvo i vjernost, radost djece i velikodušne plodnosti, na kraju joj oduzeše ozbiljnost nedjeljnoga i kućnoga razgovora, blizinu i gostoljubivost prema nemoćnima… Ostaviše je polumrtvu na rubu društva i otiđoše. Bezbožna kultura cilja izraniti i uništiti obitelj i njezinu temeljnu vrijednost: naravni i sakramentalni odnos s Bogom. Sveti papa Ivan Pavao II. govorio je da su se mnogi kulturni, društveni i politički čimbenici urotili protiv obitelji. Žele izranjenu i mlaku obitelj da bi lakše vladali svijetom, pokazujući svoju nadmoć. Stoga treba ustrajno promicati evanđeosku istinu i ljepotu o obitelji utemeljenoj na braku, trajnoj zajednici muškaraca i žene, otvorenu životu.

Brak i obitelj napadnuti su u njihovim temeljima, jer sve što je suprotno ‘civilizaciji ljubavi’ i ‘kulturi života’ protivi se cjelovitoj istini o čovjeku i postaje mu prijetnja, ne dopušta mu da se osjeća sigurnim kao bračni drug, otac i majka, kao dijete. Ljubav koja nije lijepa, svodi se samo na požudu i čini osobe robovima slabosti i surovih strasti. Zar, na tomu tragu, društvene mreže, suvremeni zakoni, priopćivala i školski nacrti ne uvode u to ropstvo? Ljubav je prava kada potiče dobro osoba i zajednice, a prijetnja su joj sebičnost i pohlepa. Sebičnost pojedinca i ego udvoje protivi se ljubavi, jer ljubav je sebedarje, uključuje prava i dužnosti, slobodu i poštovanje.

‘Slobodna ljubav’ zlorabi ljudsku slabost pomoću zavođenja i potpore javnoga mišljenja prekrivena laskanjem i lažima. Gubi se osjećaj za granice. Sve ima svoje posljedice pa tada nastaju poteškoće. Zagovara se ljubav bez žrtve i sloboda bez odgovornosti, što je suprotno „istinujući u ljubavi“ (Ef 4,15). Rana modernoga vremena je sloboda shvaćena kao osobna i posvemašnja vrjednota. Nema savršene slobode, slobodan sam ako ne vrijeđam drugoga, a u suprotnomu dolazi do nasilja. Danas se kao vrjednota promiče riječ ‘pravo’, a to znači posvemašnja sloboda što se tiče braka, tj. imam pravo odlučiti i birati, bez obzira na drugoga i na odgovornost, npr. pravo na pobačaj, eutanaziju, pravo na dijete … Gdje je tu drugi i Bog? Tako se zadaju rane obitelji, a istinska ljubav bračnih drugova sposobna je liječiti napetosti i rane kao milosrdni Samarijanac.

Pod utjecajem svjetovne promidžbe brak se i obitelj izrijekom tumače kao kulturna i ljudska stvarnost, kojom se može bezdušno spletkariti. Takva je obitelj ravnodušna prema Bogu, smatra ga nevažnim i odbacuje. Da bismo spoznali istinu, sve ‘po Duhu valja prosuđivati’ (1Kor 2,14). U dvoličnoj uljudbi brak i obitelj se ne prosuđuju vjerom, nego se podvaljuje pohlepa, koristoljublje i neobuzdana zabava. No, kršćanska se obitelj treba svakodnevno preispitivati: što mi znači Isus Krist i koji smisao ima vjerski život?

Kada joj se otima vjera ili sama sebe plijeni od naravnih vrjednota i duhovnosti, postaje lišena krjeposti i nagriza korijenje rasta na jedinstvenoj ljubavi, nerazrješivosti i vjernosti. Ako se izgubi bît, smisao i svrha braka, bračni par traži ljubav koja je posve slobodna, pa se ruši bračna ustanova, a brak postaje privatna stvar, sebičnost udvoje, poduzetnička i poslovna korist. Tada prestaje iskonska ljepota konačnosti braka: volim te, samo tebe, zauvijek.

Ako se u brak od početka ne ulaže uzajamno, on postaje patnja i postupno se urušava. Tako se otvaraju vrata razvoda i rastave, a to je neiscjeljiva obiteljska rana. Na udaru su djeca, koja najviše pate, jer trebaju ljubav, majčinu i očevu, pa je jasno da najveće zlo nije atomska bomba, nego sebičnost i oholost. Premda nije lako, mladež je ipak pozvana na brak, jer je to izazov, u koji se treba upustiti, živeći ljepotu braka u ljubavi, povjerenju, iskrenosti, razumijevanju i poštovanju.

„Pobrinite se za njega“ – za brak i djecu

Novo doba potkapa obiteljski odgoj i mnoge udaljuje od ženidbe. Neusklađeni odgoj i narušeni suživot roditelja izaziva dubinske osjećajne, duhovne i životne poremećaje u životu djece, koja su često izranjena, kao čovjek iz prispodobe, koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Hoće li imati sreću susresti Samarijanca, zato se pitaju: tata i mama, gdje ste? Roditelji se trebaju, kao Samarijanac, pobrinuti za brak i djecu (Lk 10,35). Želeći ih usrećiti, mnogi im roditelji daju sve što oni zažele, a djeci treba svega pomalo a najviše ljubavi. Treba se pobrinuti da žive radosno, uzajamno i požrtvovno, pa ih u valovlju života ‘izvesti na pučinu’ (Lk 5,4). Da bi sazreli prije svega treba, kao Isus s učenicima, s njima razgovarati i dati im pozornost a ne, da ih zabave, dati im samo mreže ili tvarne potrepštine. Treba ih naučiti vrjednovati novac i ne dopustiti da ga suvišno troše. Očekuju da ih se nauči vrjednotama, pa ne smiju dopustiti da rastu isprazno i površno nego im treba pomoći da steknu samopouzdanje i sigurnost. Roditelji ne bi smjeli biti posesivni, jer time uništavaju dječju budućnost, niti ih se smije uvijek smatrati neodraslima, nego ih treba osposobiti da se u svijetu suočavaju s naporima. Odgoj je praćenje tijeka rasta tako da djeca misle na roditelje.

Tehnologija je veliki mamitelj, pa odgovorni roditelji promatraju i paze što njihova djeca čitaju i gledaju, koje portale, sadržaje i mreže prate, koje prijatelje posjećuju. O svemu tomu s njima treba otvoreno i s poštovanjem razgovarati, učiti ih razmišljati prosudbeno, rasti ćudoredno i raditi savjesno. Mnogi roditelji to izbjegavaju, pravdajući se da su umorni, da nemaju vremena, da će to naučiti u školi itd.  Ponekada zaborave da su se vremena promijenila i da od njih ne smiju tražiti da žive onako kako su oni živjeli. Ne bi smjeli od njih tražiti da budu njihovi preslici, nego poštovati njihovu ćud i dopustiti im da razvijaju svoju osobnost. Unatoč tomu što djeca i mladež ne mogu posve razumjeti roditeljske brige i napetosti, ipak njihove poteškoće, zbog posla, obveza, stana ne bi smjele biti važnije od djece i njihovih potreba niti bi smjeli na njima iskaljivati svoje nezadovoljstvo.

Da bi djeca u miru i radosno rasla, roditelji su pozvani njegovati međusobne odnose, dajući dobar primjer stvaranja lijepoga obiteljskog ozračja, jer samo tako mogu biti sretni. Posebno je važno da otac i majka drže obitelj na okupu, makar na jednomu dnevnom objedu, a poglavito u obiteljskoj molitvi. Molitva i razmatranje Božje riječi temelj su životne izgradnje i stoga ih roditelji već od rođenja trebaju navikavati na molitvu i voditi ih u vjeri, a za to je dovoljno dnevno petnaest minuta isključiti internet i tv. Roditelji nikada ne bi smjeli zaboraviti da ‘primjeri privlače’. Neka roditelji svoju djecu ne uspoređuju s drugima, jer im to smeta, ali neka im daju povjerenje i pouzdanje, jer to djecu ohrabruje. Djeca u svomu odrastanju moraju pogriješiti i pasti, a zato su s njima roditelji da bi se pobrinuli za njih, da bi ih ohrabrili i upozorili.

Prispodoba o dobromu Samarijancu pokazuje da obitelj, unatoč svim kušnjama, na putu od Jeruzalema do Jerihona, nije bila posve sama. Premda su neki zaobišli izranjenu i polumrtvu obitelj, ne hoteći joj pomoći, ipak je na kraju prošao milosrdni Samarijanac, Isus Krist: vidje obitelj, sažali se, priđe joj, nagnu se nad nju, povi joj rane, zali ih uljem svoje nježnosti i vinom ljubavi. Da, vino i ulje, sakramenti su euharistije i pomazanja, darovi Duha Svetoga za čovjekov život. Potom je stavi na svoja ramena, tj. ponese je u Crkvu i povjeri joj se: sve je sâm platio što je trebalo platiti. Otkupio ju je svojom krvlju i želi da bude njegova prva zaručnica. Nije je više ostavio samu na putu da krvari, u samovolji novoga doba i novoga poretka. Okrijepio ju je svojom Riječju i svojim Kruhom, svojim uljem. No, odgovara li obitelj suradnjom na Isusovu ljubav ili je ravnodušna na dar njegove svetosti?

Zašto se Isus toliko brine za brak i obitelj? Obitelj je veličanstveno djelo Božje ljubavi, koju je htio i stvorio na svoju sliku i omogućio joj je da zajedno s njim stvara osobe. Bog ostaje vjeran ljubavi, premda je ona već na početku zatajila. Isus je Zaručnik, koji se daruje za svoju Crkvu, obitelj i za nju umire na križu. To je ljubav, a Isus je dobri Samarijanac obitelji, a svi smo mi pozvani naviještati i svjedočiti istinu o braku i obitelji, jer obitelj je mjesto čovjekove sreće.