Kroz iskustvo dvogodišnjeg mandata vođenja ove caritasove ustanove, Ljiljana Karlović je rekla da su oni Sigurna kuća prvenstveno za žene i djecu, a ovih dana kao i svi drugi slave svoj rođendan na neobičan ograničavajući način u uvjetima mjera Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

Dan prije su baš imali duhovnu obnovu kao rođendanski poklon, a planiraju i svojim dugogodišnjem donatorima uručiti prigodne zahvalnice.

Sigurna kuća Caritasa Zagrebačke nadbiskupije može primiti do 15 korisnika i od prvog dana svog djelovanja 2008. ona je uglavnom u kapacitetima popunjena.

“Imamo slučajeve da nam žena izađe danas, a već sutra dobivamo drugu korisnicu. Evo, jučer smo dobili jednu ženu, a u nedjelju je jedna izašla i stalno je tako. Često nam se događa i da žene ne možemo primiti jer nemamo mjesta ili nemamo dovoljno mjesta budući da nam dolaze i majke s više djece, pa nam za to treba tri ili četiri mjesta.”

HKR-ova urednica Snježana Kirnić Grubić i gošće emisije Ljiljana Karlović i Vanja Petojević

I u takvim se slučajevima uvijek nekako nađe načina kako im pomoći, kaže ravnateljica koja pojašnjava da obiteljsko nasilje ne mora biti samo od partnera ili supruga. Može biti i od oca, brata pa i sina.

Ona je dakako svjesna kako isto tako postoji nasilje nad muškarcima ali nažalost njihova Sigurna kuća nema mogućnost da bi njima pomogla.

Imaju pet trokrevetnih soba s krevetima ili dječjim krevetićima.

Gospođa Petojević je iz Sigurne kuće izašla krajem 2018. godine, a saznala je za tu mogućnost i došla preko Centra za socijalnu skrb.

“U sigurnoj kući sam provela 15 mjeseci i iz nje nosim samo dobro. Ja sam se u toj kući oporavila, vratila samopouzdanje, dobila sam volju za životom, a tako i moja djeca”, posvjedočila je.

Korisnicama i njihovoj djeci ponajprije pružaju sigurnost i zaštitu i to je na prvom mjestu u onoj fazi kada je eskalacija obiteljskog nasilja.

U kriznoj situaciji važno je spasiti život, ali i ponuditi smještaj, hranu, odjeću, djeci školski pribor, zdravstvenu skrb, duhovnu skrb i “pomažemo im u odgoju djece, djeci u učenju, pisanju školskih zadaća, a tu su i brojne druge aktivnosti”.

Uz ravnateljicu stručni tim Sigurne kuće Zagrebačke nadbiskupije još čine socijalna radnica i psihologinja. Sve rade sve i rade uvijek zajedno, objasnila je HKM-u.

Žene štićenice, pak, vode kućanstvo. Same sebi kuhaju i čiste, dok im namirnice i higijenske potrepštine ustanova osigurava.

Bivša korisnica se nekih trenutaka i prisjetila:

“Konkretno moje je zaduženje bilo godinu i dva mjeseca u kuhinji, a svaki drugi dan sam imala obavezu pripremati doručak, ručak i večeru osim ako sam imala obavezu, na primjer, zbog odlaska djece kod doktora na terapije i tada bi me netko mijenjao u dogovoru sa stručnim timom. Uvijek je morao postojati dogovor i to je plan kojeg ste se pridržavali.”

Posvjedočila je Petojević i da su joj jako puno pomogli u odgoju djece, pogotovo psihologica koja je konstantno radila s djecom “jer kada smo tek došli u Sigurnu kuću moja djeca su bila poput malih nojeva”.

“Oni su se bojali nepoznatih ljudi” – priznala je – “oni su se i skrivali od nepoznatih ljudi, nisu mogli nepoznatu osobu pogledati u oči”.

Psihologica je uložila napor i trud da bi djeci pomogla.

“To mi je jako puno značilo i poslije godinu i dva mjeseca boravka u Sigurnoj kući djeca su iz nje izašla vesela i sretna.”

Pomažu im također u traženju zaposlenja i pripremaju ih za budući život kroz razne radionice kako u sklopu kuće tako izvan nje.

Korisnice mogu ostati šest mjeseci do godinu dana, a ima slučajeva da im se produži kao što je baš bio slučaj s gospođom Vanjom ili ako im je dijagnosticirana kakva teža bolest, što su isto imali.

Mora biti valjan razlog za produženje, a znao je biti vrlo često i školska godina kako bi je djeca mogla regularno završiti.

U ovih 13 godina postojanja pomogli su njih 537 – iznijeli su za “Nove valove dobrote” – od čega je bio 234 žena. Samo prošle godine su zbrinuli 58 osoba.

Vanja Petojević je računala da će u Kući ostati samo mjesec dana jer je mislila da će joj toliko trebati da se snađe za daljnji samostalni život.

Međutim u tih 30 dana ništa se nije napravilo od strane institucija sudstva, odvjetništva i policije.

“Kasnije kako su i dani prolazili polako sam se naviknula na Sigurnu kuću i ona za mene nije bila ustanova, što sam dosada puno puta rekla, već je bila moj dom.”

Ženama koje su zlostavljane poručila je neka svakako naprave prvi korak koji je istina najteži, a to je kontaktiranje institucija – od Policije do Centra za socijalnu skrb – jer smatra da će im oni pomoći riješiti situaciju.

I život će im krenuti na bolje, dok je voditeljica Kuće Ljiljana Karlović, pak, poručila svakoj ženi, koja proživljava nasilje, da to prijavi.

“Neka se ohrabri, jer ono što je Vanja rekla: Znamo da je prvi korak najteži, ali on vodi do mira i vodi do onog života kakvog zaslužuje i ona i njezina djeca.”

Novi valovi dobrote