Govoreći o vršnjačkom nasilje naša gošća kazala je da je važno reći da je to oblik zlostavljanja te da se radi o namjernom nanošenju boli drugoj osobi iz pozicije nekakve neravnoteže moći. “Netko tko je jači nanosi namjerno psihički ili fizički štetu drugoj osobi i to radi kontinuirano”, istaknula je Dejanović Šagadin.

Također, spomenula je nekoliko vrsta vršnjačkog nasilja, a to su: fizičko nasilje, verbalno te psihološko i socijalno vršnjačko nasilje i u zadnje vrijeme jako prisutno nasilje preko interneta, u svijetu poznato kao cyberbullying. 

Učenik Petar kazao je da su na satu razrednika razgovarali o vršnjačkom nasilju. Govoreći o vršnjačkom nasilju istaknuo da je vidio u razredu vršnjačko nasilje i da se najčešće vrijeđaju oni učenici koji su lošiji učenici, ali isto tako i one koji imaju nabolje ocjene. “I sam sam bio žrtva vrijeđanja jer imam odlične ocjene. Smatram da bi se to moglo riješiti kroz razgovor, ali nažalost djeca danas ne žele o tome ni slušati ni razgovarati jer misle da o tome sve znaju, a ni sami ne shvaćaju da trebaju pomoć i razgovor. Onima koji su zlostavljani želim reći da to što većina ljudi im govori, u ovom slučaju napadači, nije istina, a one koji su istina uvijek su okrenute na onu lošiju stvar. A jedna stvar se može reći na ljepši način”, istaknuo je Petar.

Onima koji su zlostavljani želim reći da to što većina ljudi im govori, u ovom slučaju napadači, nije istina, a one koji su istina uvijek su okrenute na onu lošiju stvar. A jedna stvar se može reći na ljepši način.

A na pitanje traže li djeca pomoć roditelja ili odraslih osoba ako trpe vršnjačko nasilje Tanja Dejanović Šagadin odgovorila je da rijetko traže pomoć. “Oko 30 posto učenika se ne obrati nikome, a isto tako se 30 posto obrati svojim roditeljima, dok 18 posto se obrati svojim nastavnicima. Treba imati na umu da ovu djecu koja se ne obrate nikome treba prepoznati. To su najčešće djeca koja pokušavaju uzvratiti na sličan način, ali u pravilu neuspješno”, rekla je.

Govoreći o tome kako će roditelji prepoznati dijete koje proživljava nasilje istaknula je: “Radi se prvo o nekim psihosomatskim problemi, djeca počnu često osjećati trbobolju ili glavobolju prije odlaska u školu. Počinju tražiti razlog da ne idu u školu. To je često signal da u školi imaju problema. Ili mijenjaju put od kuće do škole. Prvi korak koji roditelj može učiniti jest razgovarati s djecom. Najčešći savjeti koje roditelji daju jesu makni se ili uzvrati, ali nije dobar savjet niti jedan niti drugi. Objasniti sebe, ne napadati, pojasniti da nema razloga da bude neki problem između njih”.

Posebno je istaknula da je rješavanje problema zajednički posao djece, roditelja i škole.

Tanja Dejanović Šagadin kazala je da djeca najčešće ne traže pomoć jer ih uče da je to kukavički. “Ima djece koji se obrate odraslima, ali nitko ne poduzme ništa. Važno je objasniti razliku između traženja pomoći sebi ili drugima ili ovog drugog cinkanja. Važno je pomoći djetetu. Kada roditelj zna da mu je dijete zlostavljano važno je da ne odustane od pomoći djetetu”.

Kada roditelj zna da mu je dijete zlostavljano važno je da ne odustane od pomoći djetetu.

“Posljedice vršnjačkog nasilja su najčešće strah od odlaska u školu i vrlo često počnu popuštati s ocjenama ili odustajati od odlaska u školu, povećana depresivnost, problemi sa spavanjem, društvena tjeskoba koja ostaje u mlađoj dobi gdje se oni kasnije boje priključiti nekoj grupi. Psihološki centar TESA ima projekt “Ruka podrške” u sklopu kojega imamo ciklus radionica za učenike koji trpe vršnjačko nasilje ili su u potencijalnom riziku. nama se mogu stalno obratiti djeca, roditelji, ali i učitelji”, naglasila je.

“Ne čini drugome ono što ne bi da drugi čini tebi i čini drugome ono što želiš da drugi čine tebi”, zaključila je.