Dogovarajući s Ivankom gostovanje u emisiji Novi valovi dobrote posebno mi se urezala misao iz Matejeva evanđelja kada dobročinitelji pitaju Gospodina: Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’, istaknula je na početku emisije urednica Željka Šemper.

Tako je gospođa Ivanka Đurek za sebe rekla, da to što čini nije za nju po ničemu neobično i kako je njoj sve što čini normalno i da drugačije ne može zamisliti. No, njezin doprinos i ljubav s kojom se posvetila radu u Centru za rehabilitaciju, ali i kasnije kao volonter je zaista značajna i nezanemariva.

“Da krećem ispočetka ponovno bih izabrala isti posao i zanimanje. Bilo je tu mnogo problema i izazova, ali rezultati koje smo postizali djeca i kolege… U centar sam došla “privremeno” raditi, no ostala sam sve do 2010 godine. Radila sam noge stvari. Cilj je bio poticati preostale sposobnosti te djece. Radeći u Centru s našim učenicima već davnih dana početkom 80-ih počeli smo planinariti s teško pokretnima. Išli smo u planine, skupljali kestene. Često su nas čudno gledali. S jednom grupom učenika otišli smo na koncert Parnog valjka u Dom sportova. Kada smo prvi put tamo došli gledali su nas čudno i smatrali da mi tamo nismo poželjni, međutim, tijekom godina odlazaka na ta mjesta, čuvari i ostali su nam pomagali da možemo normalno sudjelovati na koncertu.

Često smo išli na putovanja, i redovito smo ostali iznenađeni kada smo vidjeli koliko je infrastruktura bila neprilagođena za osobe s invaliditetom.

Ivanka Đurek gaji veliku ljubav prema planinarenje. Čak je za svoje bračno putovanje odabrala planine.

“Planinarenjem se bavim cijeli svoj život. Krenula sam sa svojim budućim suprugom. Shvatila sam da mi je bolji odmor hodati cijeli dan nego sjediti negdje i čekati da prođe dan. Tjedan dana nakon vjenčanja moj suprug i ja, s još dvojicom planinara krenuli smo na Triglav. Na Triglavu smo bili 1.8. Sjećam se da je padao snijeg, bio je minus i mi smo to bračno putovanje proveli s 20 kg teškim rukasakom na leđima, a kasnije sam to prenijela svojoj djeci, ali i učenicima u Centru. Tako su oni zainteresirani mogli to učiniti. Bilo je to teško vrijeme jer smo nailazili na mnoge prepreke i odbijanja.”

“Učenici su bili zainteresirani, ali smo birali i lokacije gdje mogu svi sudjelovati na planinarenju. Tako smo jednom prilikom s jednim učenikom u kolicima bili čak na Velebitu. I sad ga vidim kako sjedi i uživa u pogledu na more. Mi smo mnogo toga obišli, gotovo cijelu Hrvatsku. Bili su to učenici u kolicima i teško pokretni, ali smo svejedno išli.”

Taj pogled i drhtavu ruku sv. Oca koji nas blagoslivlja nikada neću zaboraviti.

“Uvijek smo se dobro pripremali, to su bili srednjoškolci s kojima smo unaprijed dogovorili da ono što oni ne mogu zbog svojeg invaliditeta učiniti, ne forsiraju računajući doduše na našu pomoć. U Centru je za takve aktivnosti postojala silna podrška, a ta putovanja su djeci i nama bila nezaboravna.

“Susret sa sv. Ivanom Pavlom II. za mene je poseban. To je “moj” papa. Jedna stranka, iako lijevo orijentirana, organizirala je 2003.  za 5-6 sličnih ustanova da nekoliko djece uz pratnju odvedu u Rim. Mnogi su mi tada rekli zašto idem u organizaciji te stranke. S obzirom na to da sam ja vodila učenika u kolicima, ja sam s tim učenikom bila naprijed postavljena i onda kad su svi uzvanici prošli, mi smo bili pozvani da dođemo pred Sv. Oca da nas blagoslovi. Taj pogled, i drhtavu ruku koja me blagoslovila nikad neću zaboraviti.”

Nakon odlaska u mirovinu Ivanka Đurek nije mirovala. Mnogi su je pokušali spriječiti nagovarajući je da ostane u svijetu rada. No, radila je itekako u svojoj zasluženoj mirovini.

“Mnogi su mi govorili da ne idem u mirovinu i da će mi biti dosadno. Međutim, osjećala sam da ne radim više onako kako sam radila cijeli život i kako sam rukovodila svojim zaposlenicima. Voljela bih jednog dana doživjeti dosadu jer ja ne znam što znači dosada. Birala sam čime ću se baviti i željela sam se uključiti u život župe. Župnik je shvatio da sam najbliže karitativnom djelovanju i tako sam se uključila. Aktivna sam također u domu umirovljenika na Ravnicama i Gerontološkom domu. Isto tako u tom domu počela sam biti aktivna u poslovima koje sam radila kao defektolog. To je organizacija i pomoć osobama kojima je trebala pomoć na hodočašćima. Vodila sam korisnike na neke pretrage. Međutim, kako mi je stizalo sve više unučića, bila sam prisiljena prestati ići s njima u pratnju. Izabrala sam starije osobe jer kad si stariji čovjek i u domu, nemaš više toliko šansi i postala sam osjetljivija prema tim ljudima.

Vidim da je pažnja i pomoć potrebna starima. Mladi i djeca još uvijek imaju šansu u životu, no evo trudim se da tim starim osobama dani prođu bolje.

“Ne vidim u ovome što radim ništa neobično, ja jednostavno želim pružiti drugima ono što želim da se i meni jednoga dana isto pruži. Želim im pružiti sve što mogu da starije osobe prožive svoje živote u uvjetima kakve žele. Susrela sam se s nekoliko ružnih situacija gdje mladi ljudi ružno postupaju prema starijima. Moramo svoje mlade navesti svojim životom i primjerom kako bi se trebali ponašati prema svojim starijima”, zaključila je naša današnja sugovornica.

Novi valovi dobrot