Đuro Vidmarović rođen je u Piljenicama, u općini Lipovljani u županiji Sisačko-moslavačkoj. U Kutini završava osnovnu školu i gimnaziju, a studij povijesti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao srednjoškolski profesor, a na početku samostalnosti izabran je za zastupnika u Hrvatski sabor. Devedesetih godina bio je izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Hrvatske u Ukrajini. Nakon dragovoljnog povlačenja iz diplomacije odlazi u mirovinu. Iza Đure Vidmarovića je gotovo pola stoljeća književnog rada, a bavi se i proučavanjem povijesti i književne baštine hrvatskih narodnih manjina u susjednim zemljama. O tome je objavio više stotina prikaza, članaka i studija. Prevodi s ukrajinskog i slovenskog jezika. Bio je i predsjednik Društva hrvatskih književnika, a posljednjih nekoliko godina vodi emisiju Susret u riječi na Laudato TV. Od svega navedenoga, za Đuru Vidmarovića ipak je književno stvaralaštvo na prvom mjestu.

“Kada sam odlazio u mirovinu kao veleposlanik, želio sam treći dio života posvetiti isključivo književnosti. Sve što sam ranije radio kao dužnosti nisu me ispunjavale tako kao književni rad. Nije me napustila čežnja za književnošću”, rekao je Vidmarović.

Moslavina rediviva (Moslavina oživljena)  je najnovije djelo Đure Vidmarovića. To su bilješke, osvrti i recenzije koje je pisao kao obol svome zavičaju. Za sebe kaže da posjeduje tri zavičaja.

“Zamislio sam knjigu kao trilogiju u kojoj bi bili objavljeni moji radovi kroz proteklih četrdesetih godina. Moslavina je jedina hrvatska pokrajina koja nema definirane granice. Nije politički organizirana jer je tako geografski složena pa nema središnji grad. Razbijena je između tri županije i tri biskupije, ali opet postoji nešto što čini taj specifikum i moslavački identitet. Zato smo razmišljali kako pridonijeti obnovi kulturnog identiteta kao oblika samoprepoznatljivosti Moslavine kao pokrajine.

Osim što Moslavina zauzima izniman geografski položaj, ona je i kulturološki vrlo zanimljiva. Primjerice, kada je o jeziku riječ tamo postoje tri varijante kajkavskog narječja. To su kajkavski, kekavski i kejkavski.

Treba uvjeriti gradove da odvoje sredstva za osnivanje institut gdje bismo mogli djelovati i dati doprinos novim naraštajima u ovoj akciji.

“Točno. Nažalost, danas postoje tek nekoliko izvornih govornika u tim našim selima koji mogu razgovarati starim oblikom svojim svoga lokalnog narječja. Na prste jedne ruke mogu nabrojati ljude koji mogu tako razgovarati. To je dragocjeno lingvističko blago u onoj mjeri do koje se može. Kolegica Brkan koja je nedavno gostovala u vašoj emisiji dokazala je da se može sačuvati to blago. Ona je napisala roman čak od tog govora koji je gotovo nestao. To je sačuvano u njezinom sentimentu i Božjim darom iz njezinog sjećanja. Proza zahtijeva novu strukturu rečenice i tu treba biti dobar poznavatelj. Sve je to nažalost još uvijek spontano. Ne uspijevamo uvjeriti lokalne vlasti gradova i županija da bi trebalo malo odvojiti sredstava kako bi se stvorilo neko središnje i kulturni moslavački institut gdje bismo mogli sinkronizirano objavljivati svoje radove ako želimo ovu akciju koju smo započeli prenijeti na novi naraštaj.

Ne želimo ovo sačuvati samo za sebe već dati našoj mladosti, novom naraštaju.

“Nastojimo motivirati svoje školarce da se ne stide govoriti jezikom svojih baka i djedova. Da je to vrijednost. Čak je i u moje vrijeme takav govor bio smatrano manje vrijednim. U isto vrijeme pojam građanin je bio afirmativan.

Foto: Katarina Varenica i Đuro Vidmarović

Novi valovi dobrote