Ovom hrvatskom branitelju, koji je kao policajac iz Čakovca otišao braniti Vukovar i u njemu ostao do kraja te kada je odveden u logor, u danima zarobljeništva atletika je – ni prvi ni zadnji put – spasila život. Horvatić je sada kao trkač na srednjim prugama osvajač dvadesetak prvih mjesta na državnim natjecanjima veterana te dobitnik najvišega županijskoga sportskog priznanja Međimurske županije “Franjo Punčec”.

U atletiku je ušao slučajno, ali zaljubio se nepovratno

U emisiji je rekao da se sedamdesetih godina prošloga stoljeća atletikom počeo baviti gotovo slučajno, kada je na nagovor prijatelja došao na stadion Slobode i sjajnim i brzim nastupom iznenada osvojio mjesto u ekipi za natjecanje u Rijeci. Kasnije je osvojio i prvo mjesto u juniorskoj konkurenciji na prvom izdanju Novogodišnje utrke u Varaždinu. S obzirom na zaposlenje u policiji te da nije mogao trenirati sedam ili deset puta tjedno, aktivna trkačka karijera nije mu bila moguća, ali se atletikom uvijek nastavio baviti iz ljubavi.

Borna Marinić i Zvonko Horvatić

Govoreći o svom sudjelovanju u Domovinskom ratu i bitci za Vukovar u kojoj je ranjen i odakle je odveden u zarobljeništvo, spomenuo je da je u Vukovar s 58 suboraca iz Policijske uprave varaždinske stigao 11. rujna 1991. “Već četrnaestoga rujna započeo je opći napad i tad smo shvatili da smo došli u pakao rata. Uskoro smo zarobljeni i odvedeni u logor. Mene je, međutim, nosila, i pri zdravoj pameti očuvala, želja da vidim svoje dijete, jer sam braniti domovinu otišao dok supruga još nije rodila”, naglasio je Horvatić.

Kako je moguće da atletika nekome u logoru spasi život?

“Morate znati da smo tek svakih 15 dana mogli izići na dvorište samo na pet minuta. Da bismo se održali psihički i fizički i da nas ne ‘ubiju’ maltretiranja i zlostavljanja, svakodnevna batinjanja i ispitivanja, mi smo radili sklekove, trbušnjake, leđnjake, niski i visoki skip, izbacivanje i zabacivanje na mjestu, plank i stalno vježbali”, rekao je Horvatić, dodavši da je napokon razmijenjen kod Lipovca nakon punih 185 dana, 22. svibnja 1992.

Kako je naglasio Horvatić, iz psihičke traume koje na zarobljene branitelje ostavlja zarobljeništvo i rat, njega je opet izvukla atletika i na neki način treći put spasila život. “Mnogi moji prijatelji već su izgubili život, neki su se odali piću ili kocki, ali ja sam imao sreću da mi je u varaždinskoj Psihijatrijskoj bolnici doktor rekao da mogu činiti sve što me u određenom trenutku uveseljava i opušta, pa tako i trčati. Otad je trčanje moj ventil, moje zdravlje, moja ljubav i moj način života.”

Aktivna pomoć drugima u atletici

Na Svjetskom prvenstvu za policajce 1995. u Pekingu je u modernom pentatlonu (streljaštvo, 300m plivanje, skok u dalj, bacanje kugle i kros 3000m) osvojio 44. mjesto u konkurenciji više od 200 natjecatelja. Usto, ekipa u kojoj je trčao i Horvatić i danas drži rekord u tzv. balkanskoj štafeti (800, 400, 200 i 100m).

Posljednjih godina se posvetio veteranskoj atletici u Atletskom klubu Međimurje iz Čakovca. Najdraže trke su mu i dalje na 400 i 800m, ali je u mlađim danima istrčao i dva supermaratona Zagreb-Čazma ‘Od Kaptola do Kaptola’, duljine 60 km.

“Imamo jednu grupu u atletskom klubu veterana, seniorke i seniore u klubu, ali i invalida s cerebralnom paralizom koji je sad postao prvak države u T-37 grupi, Igora Štefičara. U međuvremenu sam pripremao i ekipu DVD Šandorovec za državno prvenstvo mladeži u Zadru gdje su bili drugi, a nakon toga su u Švicarskoj na međunarodnom natjecanju od 16 ekipa iz 12 zemalja osvojili osmo mjesto.

U zaključku je pozvao sve slušatelje da se više kreću po prirodi i počnu trčati nego čekaju u redovima, u bolnicama i ljekarnama. “Znam za osobe koje su imale visoko šećer ili psihičke probleme, da su se kroz atletiku oporavili i profunkcionirali. Zato sve pozivam da izdvoje tih sat-dva za sebe, da se pokrenu i bit će sretniji, radosniji i s daleko više energije, motivacije i snage za svakodnevne djelatnosti”, zaključio je Horvatić.

Novi valovi dobrote