Budi dio naše mreže

"Srca koja znaju i žele ljubiti" nalaze se u Caritasovoj kući bl. Alojzija Stepinca u Brezovici

Posjetivši Caritasovu Kuću blaženog Alojzija Stepinca u Brezovici nedaleko Zagreba napunila sam srce dobrotom i ljubavlju onih koji tamo žive, rade i volontiraju. Kako bih doživljeno podijelila s čitateljima HKM-a zabilježila sam nekoliko razgovora koji su emitirani u emisiji HKR-a 'Na valovima dobrote'.

/ Snježana Kirinić Grubić

Voditeljica caritasove Kuće blaženog Alojzija Stepinca u Brezovici je Suzana Horvat Kutle, po struci socijalni pedagog. Ona me provela kroz kuću i ukratko ispričala njezinu povijest.

Kuća je nastala u ratnom vihoru. Caritas zagrebačke nadbiskupije 1994. i 1995., kad je završena, prepoznao je potrebu zbrinjavanja velikog broja ljudi i djece. Vrata Kuće bila su otvorena za sve ljude koji su tražili pomoć, skrb, sklonište i zbrinjavanje. Od 2007. godine Kuća brine samo za djecu i odrasle osobe s mentalnim teškoćama. Kroz nju je prošlo više od tisuću korisnika tijekom dvadeset i pet godina. Trenutno skrbe za stotinjak korisnika od kojih je sedamdeset i petero djece i mladih od treće do dvadeset prve godine na stalnom smještaju.

Odraslim osobama nude uslugu cjelodnevnog ili polu dnevnog boravka. Oni dolaze na druženje i socijalizaciju kako ne bi bili socijalno isključeni. Kuća, kako je pojasnila voditeljica, djeluje ‘na valovima dobrote’. Na taj je način i sagrađena donacijskim sredstvima. I danas njezin rad potpomažu mnogobrojni donatori a drugim dijelom sredstva namiruje nadležno ministarstvo socijalne skrbi. Trude se osigurati jednu domaćinsku atmosferu i dati toplinu doma.

 

Kuća djeluje četvrt stoljeća. Gospođa Horvat Kutle voditeljica je nešto manje od godinu dana. Osvrnula se na događaj koji je posebno upisala u um i srce. 2019. proslavili su srebrnu obljetnicu misom koju je predvodio kardinal Josip Bozanić uveličavši njihovo slavlje. Imala je čast i bila joj je radost sudjelovati u organizaciji obilježavanja 25. obljetnice. Djeca i djelatnici Kuće bili su jako uzbuđeni, predano su se pripremali za taj dan. Kuća se čistila i uređivala, sadilo se cvijeće. To ozračje zajedništva bilo je tadajako prisutno u Kući. Tog dana kardinal im se zaista posvetio. Obišao je sve kućice, kako ih oni zovu, a to su skupine u kojima djeca žive. Stavio je ruku na svako dijete i blagoslovio ga, porazgovarao s njegovateljima, čuo koje brige imaju, kako se nose s njima i pitao ih što im je potrebno. Djeca su trčala prema njemu, grlila ga i bilo je puno prelijepih trenutaka. Proslava se održavala pod motom ‘ Srce koje zna i želi ljubiti’ a to je izvadak iz jednog govora bl. Alojzija Stepinca.

  ‘Ja mislim da u ovoj Kući rade ljudi koji znaju raditi, ali također koji imaju otvoreno srce koje zna ljubiti, koje zna dati to milosrđe, ljudi koji bez toga ne bi ovaj posao radili dobro.’ S. Horvat Kutle

U Kući su dvije osobe koje su bile čak prvi zaposlenici a i sad rade ovdje, a treća osoba zaposlena je u Rakitju u centralnom skladištu Caritasa zagrebačke nadbiskupije. Kako kaže voditeljica, lijepo je da su ostali s njima jer nose uspomene iz djetinjstva, prepričavaju priče novoj djeci koja dolaze živjeti u kuću i novim djelatnicima što doprinosi povezanosti.

Kad sam se parkirala u dvorištu nisam znala gdje je ulaz u Kuću i kako ću pronaći voditeljicu. Tada mi je jedan mladić pomogao. Njegovo je ime Josip i ima dvadeset i tri godine. U kuću je došao 2002. godine i ovdje je punih osamnaest godina. Kad sam ga priupitala što voli raditi u Kući odgovorio mi je da voli voziti bicikl, plesati, pjevati, rado pomaže slagati rublje i odjeću nakon pranja, sluša tete i jako mu je dobro u domu. Ima i najbolje prijatelje Albina, Martina i još puno njih s kojima rado sluša muziku i gleda televiziju. Početkom godine posjetio je tatu u Garešnici i mamu u Slavonskom Brodu. Majka ga redovito posjećuje u Brezovici. Dodao je da bi volio biti dobar i pametan. Priupitala sam ga i što je za njega dobrota na što je odgovorio da je to kad poštuje starije od sebe, one koji ne mogu hodati kao i one koji mogu, koji rade u Brezovici. Na kraju je poseban pozdrav uputio sestri Jeleni Lončar.

Ana Klarić profesorica je defektologije koja u kući radi kao stručna voditeljica. Njezina je uloga u kući brinuti o svim korisnicima, o njihovim psihološkim, pedagoškim i svim ostalim potrebama. Koordinira rad odgajatelja i stručnih suradnika. Za svakog od sto korisnika mora znati što se s njim događa, koje su njihove potrebe, njihovi problemi i na taj način, međusobnom suradnjom i koordinacijom, djelatnici pokušavaju omogućiti što veći razvoj i potencijal svakog korisnika. Od sedamdeset i pet korisnika manje od polovice ide u škole. Većina ide u osnovne škole. Voze ih svakodnevno na osam lokacija u gradu Zagrebu – Centar za autizam, Centar Dubrava, Goljak, osnovna škola Nad lipom i dr. Oni koji su u srednjoj školi školuju se za pomoćna zanimanja u trogodišnjim školama. Većina korisnika ima takva oštećenja da nakon školovanja nisu u stanju biti samostalni. Nakon završetka školovanja nadležni Centar za socijalnu skrb pronalazi im odgovarajući oblik smještaja primjeren njihovim sposobnostima i mogućnostima.

Na polu dnevni boravak dolaze osobe s područja grada Zagreba. Njih je trenutno dvadeset i četvero. Stariji su od dvadeset i jednu godinu, neki imaju i više od pedeset godina, a dolaze ovdje svakodnevno već dvadeset godina oko osam, devet ili deset sati ujutro i ostaju do završetka rada boravka, do sedamnaest sati. Unutar grupe imaju radnu terapiju i socijalnu rehabilitaciju ali isto tako koriste i stručne suradnike koji rade i s njima i s korisnicima koji u Kući žive. Odlaze u sobu za senzornu integraciju i relaksaciju, na radnu terapiju, organiziraju im slobodno vrijeme, koriste usluge fizikalne terapije. U kući se obilježavaju različiti blagdani, osoblje nastoji sve korisnike čim više izvoditi na svježi zrak u dvorište i park koji se nalaze iza Kuće. Tijekom Božića uspjeli su prikupiti donaciju kojom će kupiti ljuljačku za invalidska kolica kako bi se i djeci koja su u kolicima omogućilo ljuljanje.

Proslave rođendana u Kući uvijek su jako vesele. Tete kuharice zadužene su za izradu slasnih i prekrasnih torti. Svako dijete mjesec i pol prije rođendana zaželi želju koju uz pomoć facebook stranice ‘Čarolija darivanja’ , s kojom Kuća surađuje, osoblje nastoji ispuniti. Želje su različite, od nogometne lopte, koju ne požele samo dječaci već i djevojčice, do golmanskih rukavica.

Brojni volonteri stavljaju svoje vrijeme na raspolaganje potrebama kuće. Započela je suradnja s Edukacijsko rehabilitacijskim fakultetom pa studenti odrađuju kod njih praksu. Posebno zahvaljuju volonterima koji se posvećuju najtežoj skupini korisnika. To su korisnici koji su u invalidskim kolicima, koji ne pričaju i nisu ni u čemu samostalni. Njegovatelji ih hrane, kupaju i oblače a volonteri su ih zaduženi, pod sloganom ‘Sunce za sve’, redovito izvesti u park u šetnju. Osoblje bi dnevno moglo samo pet korisnika izvesti u šetnju, a zahvaljujući volonterima njih će čak deset otići u šetnju.

Gospođa Klarić u Kući radi dvije godine. Kad sam je upitala što je za nju dobrota odgovorila je odmah jednom riječju: ‘Trud’. Dodala je da je dobrota svjesni odabir koji se mora zalijevati. Bez truda možemo biti dobri ali ne dovoljno.

Jedna od korisnica Kuće je i Stanka čija je soba, koju dijeli s najboljom prijateljicom Viktorijom, zahvaljujući njezinom trudu čista i uredna. Voli pjevati, ići u kino i kazalište gdje je nedavno pogledala predstavu ‘Ivica i Marica’ u kojoj joj se posebno svidjela smiješna vještica.

Među brojnim volonterima je i volonterka Snježana Knezović koja ima šezdeset godina i od jeseni prošle godine volontira u Kući. Otkrila je na koji način se ona stavlja na raspolaganje korisnicima kuće. Odlučila je provesti svoje slobodno vrijeme ovdje. Dolazi ovdje iz jednog razloga a to je, kako kaže, uzvraćena ljubav.

„Kad sam došla ovdje prvi put doživjela sam veliki šok videći ovu djecu s brojnim tjelesnim i intelektualnim teškoćama. Čovjek u tom trenutku počinje razmišljati o svojem životu i makne fokus s bezveznih problema jer vidi da postoje ljudi koji imaju psihičke, fizičke i intelektualne teškoće i još su napušteni. U ovom domu djeci ništa ne fali, imaju krevet, hranu, liječnika, fizikalnu terapiju. Oni vole kad ja dođem. Na svojem hladnjaku imam pričvršćene sličice koje mi daruju. Kad me slijepo dijete koje je u kolicima zagrli, kad me primi za ruku, prepozna da sam došla, to se ne da platiti. Kada dođem, odem u najtežu grupu, ne znam kako sam tamo dospjela, i pomognem nahraniti djecu. Tu su dvije tete na njih petnaest pa im pomognem i malo ubrzam da sva djeca dobiju u isto vrijeme objed. Nekad im donesem puding ili nešto slatko jer to njih jako veseli. Onda s njima prošećem, izvedem ih na zrak. To nije moja struka, ja sam kemičar po struci, i jako sam iznenađena koliko se oni tome vesele kad ih izvedem van. Pjevam im, sjetim se nekih pjesmica koje sam pjevala svojoj djeci kad su bila mala. Djeca su mi odrasla a još nemam unuke. Smijem se s ovom djecom i jako ugodno provedem vrijeme. Nisam u radnom odnosu, radim samo ljeti, pa imam vremena. Ove godine moja je kćerka diplomirala i odselila je iz stana. Uhvatila me tuga pa je i to bio razlog što sam došla ovamo. Našla sam ovdje sreću. Ne dolazim prečesto već jednom tjedno ili kad me pozovu da pomognem u praćenju na koncerte ili na neka zbivanja kad treba gurati kolica a nema dovoljno ljudi. Odavde odlazim sretna.”

Kad sam je upitala što je za nju dobrota rekla je da je sigurno dobar osjećaj kad nekom radiš dobro ali je još bolji osjećaj kad netko primijeti da si napravio nešto dobro.

Nakon što sam zabilježila razgovore s mojim sugovornicima voditeljica kuće povela me u obilazak. Kroz prostrani dnevni boravak došle smo do hodnika dužinom kojeg su s obje strane veliki prozori. Prethodne je noći vjetar raspuhao sve oblake pa je hodnik bio ispunjen suncem koje je sjajilo s modrog neba. Sa stropa hodnika lagano su se njihala brojna na konce nanizana papirnata srca koja su ovom prostoru davala ugođaj toplog radosnog doma i podsjećala na geslo pod kojim je kuća blaženog Alojzija Stepinca proslavila svoj 25. rođendan “Srce koje zna i hoće ljubiti!” Prošle smo i pored šarenog velikog naslikanog stabla prijateljstva na kojem su naslikani raznovrsni ukrasi među kojima su i raznobojni otisci malih i velikih dlanova.

Zaustavile smo se uz nekoliko natpisa zalijepljenih na prozorima. Na jednom od njih jedna je Marija napisala: ’Ljubav. Ono što njima treba a stostruko ti vrate! Hvala vam.’

Dvije volonterke, od kojih je jedna bila naša sugovornica Snježana, vozile su dvoje djece na kolicima u dvorište na svježi zrak. Pozdravile smo se s njima i uputile u kućicu u kojoj borave djeca s najvećim teškoćama. Jedno se dijete igralo u bazenčiću s lopticama, dok ih je nekoliko sjedilo u kolicima. Prolazeći pomilovala sam ih po glavicama a oni su me pratili gotovo nezamjetnim pokretom očiju.

Nastavile smo do kapelice a zatim do prostorija u koje dolaze korisnici u dnevni i poludnevni boravak. Zatekle smo ih u radionici slikanja, crtanja i modeliranja. Radosno su nas dočekali uz topli pozdrav. Pregledala sam sve što rade i zatim porazgovarala s odgajateljicom Sabrinom Smetko koja ovdje radi već petnaest godina.

Njezino je zaduženje, jer je teolog po struci, da se brine za duhovni život i kršćanski odgoj u Brezovici. “Da bi ovdje mogli raditi djelatnici trebaju biti duhovno okrijepljeni. Da nema talenata i Božjih poziva ljudi ovdje ne bi ni opstali radeći ovaj posao. Volim reći ‘ili jesi za to ili nisi’. Ljudi koji su se prepoznali ostali su i izdržali jer nije lako. U sjeni radimo i djelujemo. Puno usputnih dobrih djela možemo napraviti koja samo Bog vidi i koja ne spadaju u opis profesionalnih poslova koji se plaćaju.

Ono što napraviš po srcu, kad osjetiš da je to potrebno za neko dijete, na to smo ponosni.

 

Dobrota je kvaliteta koja se može njegovati i produbljivati ali mislim da je prvenstveno važno da ta dobrota oplemenjuje i onoga koji je dobar i onoga koji je treba. Svakom čovjeku Bog upućuje poziv da bude dobar, da bude svet na sliku i priliku Božju. Svi smo na to pozvani i imamo to sjeme u sebi. Kod nekog se to razvija jače i brže, kod nekog sporije ovisno o životnim okolnostima. Bogu hvala ima ljudi koji će dati, koji će pomoći da se Božja ruka ispruži prema onima kojima je pomoć potrebna. Dobrota ne može zamrijeti nikad isto kao i ljubav i druge kreposti. To je još jedan dokaz da neće propasti ono što je dobro, što je sjeme Božje.”

Moj se posjet polako približio kraju pa sam postavila posljednje pitanje voditeljici kuće Suzani Horvat Kutle – što je za nju dobrota?

‘Rekla bih da je u ovoj kući ljubav na djelu. Radila sam na više mjesta, no najviše dobrote koju djelatnik može dati korisniku to sam osjetila u ovoj Kući. Ova Kuća, osim što traži da djelatnici budu posebno otvoreni činjenju dobroga, jer je ovo više od posla, omogućuje susret s brojnim dobrim ljudima koji daju svoje vrijeme, znanje, ponekad i nešto materijalno, koji doprinose da ova Kuća djeluje dobrotom. To su naši volonteri i donatori. Činjenje dobrog prema onome kome je to potrebno, to mi je ispunilo srce.’

U ovoj kući osjetila sam toplinu, brižnost i uzajamnu ljubav korisnika, volontera i zaposlenika. Pronašla sam među njima puno srca koja znaju i žele ljubiti. A mi, ne možemo svi poći volontirati u Caritasovu kuću blaženog Alozija Stepinca u Brezovici kraj Zagreba, ali sigurno možemo pronaći način kako ćemo dan po dan, sljedeći riječi svete majke Terezije, širiti dobrotu čineći mala djela s velikom ljubavlju.

Čitavu emisiju možete poslušati ovdje:

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja