Većina nas gleda filmove, ali zašto? Prečesto se na njih gleda samo kao na laganu, iako možda i opasnu zabavu; gledamo film kada se trebamo opustiti, ili čak pobjeći od svojih briga. Kad dođe vrijeme i kažemo si ‘Osjećam se kao u filmu’, mislimo da se želimo odjaviti na nekoliko sati i pogledamo neki od nekoliko pristojnih filmova koje smo prije gledali ili nešto što tako izgleda neće zahtijevati mnogo truda — uostalom, želimo se opustiti, piše Catholic Exchange.

Ne želim tražiti mjesto za filmove uz velika djela Mozarta, Bacha, Rembrandta i Turnera, ali želim predložiti da je stavljanje filma u domenu razonode pogreška koja poriče svijet ljepote i aspekt našeg obrazovanja onima za koje se nadamo da ćemo ih voditi putem istine i ljepote. Sveti Ivan Pavao II. je izjavio da je ‘Crkva cjelokupna ocjena ove umjetničke forme, kao i svake prave umjetnosti, pozitivna i puna nade. Vidjeli smo da remek-djela filmske umjetnosti mogu biti pokretački izazovi ljudskom duhu, sposobna dubinski se baviti temama od velikog značenja i važnosti s etičke i duhovne točke gledišta.’ Tolstoj, nevjerojatan autoritet u umjetnosti filmskog stvaralaštva, vidio je film kao prekrasan korak izvan kazališta, probijajući se kroz poteškoće hodanja svojstvene pozornici i dopuštajući spajanje emocija i iskustva na nov i snažan način. Umjetno spajanje emocija i iskustva ključ je moći filma.

Učimo djecu da uživaju u filmu

Bez uvažavanja dobra koje nude filmovi ne može postojati koherentna i djelotvorna želja da se djeca upoznaju s njima, a mnogi od nas, kao očevi, trebaju jasnije razmišljanje o tome kako svoju djecu spriječiti da budu pasivni konzumenti smeća. Nadalje, pragmatično govoreći, djeca će vjerojatno gledati filmove bez obzira predstavimo ih li mi ili ne, a bez smjernica će gledati samo ono što je kultura na velikim mjestima pred njima: zarobljeni TV, užasne komedije i B filmove s A proračunom. Stoga moramo odvojiti vrijeme da razmislimo o filmu i njegovom mjestu u odgoju naše djece. Što nam film nudi?

Prepušteni sami sebi, mladi više traže zabavu nego lijepu umjetnost.

Gotovo svi mladići i djevojke vole gledati filmove i nije ih teško uvjeriti da gledaju filmove, ali neke je teško uvjeriti da pogledaju dobre filmove. Neopravdano nasilni ili otvoreno seksualni filmovi nisu naša briga, takvima nema mjesta u obrazovanju ili u životu katolika, ali postoji određena neumjerenost osjetila kojima se prepuštaju neki od najdobronamjernijih mladih ljudi što ih tjera na gledajte samo ‘brze’ filmove s puno šala, eksplozija i preplavljenih emocija. Prepušteni sami sebi, više traže zabavu nego lijepu umjetnost.

Uz nastojanje da probudimo ljubav prema istinskom dobrom i lijepom u njihovim mladim umovima, moramo predložiti i učiniti dostupnim ono što im je potrebno da formiraju svoje živote prema onome što počinju voljeti. Međutim, teško ih je voditi u potrazi za dobrim kad im nedostaje iskustva i bore se nositi se sa svojim emocijama na vrijedan i svrhovit način. Imaju dva nedostatka u svom iskustvu, a iskustva koja imaju često se ne reflektiraju ili ne prosuđuju. Međutim, u dobrim filmovima iskustvo je prikazano s emocionalnom prosudbom, pa se filmska umjetnost čini skrojena kako bi im pomogla u usavršavanju u ovom području.

Simpatija i empatija u filmovima

Kad je riječ o pronalaženju dobrih filmova za prikazivanje, katolici su objavili mnoge popise, čak je i Vatikan objavio popis. Neću ga ovdje navoditi, ali želio bih napraviti razliku koja bi mogla pomoći pri odabiru filmova za prikazivanje vašoj djeci. Gledanje filma zamjensko je sudjelovanje u emocionalnom životu likova, a način na koji mi, publika, sudjelujemo u emocijama, ključno je za emocionalnu prosudbu zamjenskog iskustva. Možemo emocionalno sudjelovati u životu jedni drugih na dva načina; prečesto se zanemaruje razlika između empatije (osjećaj za) i simpatije (osjećaj s), a što od toga film izaziva u sceni može odrediti njegove moralne implikacije. Moguće je, iako rijetko, da scena prirodno nabijena seksualnom napetošću ne uzbudi gledatelja, tako da, iako lik želi nešto prijekorno, mi to ne želimo. Isto se češće može vidjeti s drugim strastima, kao što su pohlepa, neumjerena ambicija, zavist i loše usmjerena ljutnja.

Ako gledate film i pomislite u sebi ‘molim vas, nemojte raditi ono što mislite raditi’, velika je vjerojatnost da doživljavate empatiju; ti voliš grešnika, ali ne i namjeravani grijeh koji on želi učiniti. Dakle, postoje trenuci kada se empatija emocionalno usavršava, gdje bi simpatija bila za osudu, i mjesta gdje su i empatija i simpatija ispravne. Potrebno je pažljivo razmotriti na što se od to dvoje, na empatiju ili simpatiju, poziva; o tome ovisi ispravna prosudba zamjeničkog iskustva s kojim će vaša djeca otići.

Sretno gledanje!