Kako bi konkretnije mladi mogli živjeti svetost u trapericama, nego stavljajući svoje talente i vrijeme na raspolaganje za druge. Ove se godine po sedmi put u Hrvatskoj organizira volonterski projekt “72 sata bez kompromisa”. Projekt je to u kojem mladi stavljaju sebe, svoje vrijeme i sposobnosti na raspolaganje za konkretne volonterske akcije te pritom promiču općeljudske vrijednosti. Donosimo razgovor s voditeljicom projekta “72 sata bez kompromisa” Lidijom Gojević.

Možeš li nam ukratko predstaviti povijest projekta u Hrvatskoj?

Projekt je sedmu godinu u Hrvatskoj. Stigao je 2014. u Split iz susjedne Bosne i Hercegovine nakon što je u Europi prisutan od 1995. Nakon 2014. projekt se počeo širiti tako da su se 2015. uključili i Zagreb i Dubrovnik. Nakon toga projekt se širio iz godine u godinu i ove godine imamo uključeno 14 gradova i jednu općinu.

Ove će se godine projekt održati u specifičnim okolnostima koronavirusa. Jeste li se uspjeli prilagoditi?

Uspjeli smo se prilagoditi, svaki grad na svoj način jer svi imamo drugačije uvjete za organizaciju. Što se tiče Zagreba, ove smo godine smanjili broj akcija s obzirom na to da nemamo toliko socijalnih akcija kao prethodnih godina. Prijašnje smo godine išli u domove za umirovljenike i igrali s korisnicima društvene igre, išli smo u dječje domove i organizirali različite radionice za njih, išli smo u bolnice i posjećivali djecu. Sve to ove godine nećemo moći jer prvenstveno trebamo paziti na zdravlje ostalih.

Foto: “72 sata bez kompromisa”

Koliko je do sada mladih prošlo kroz projekt?

Kroz sve ove godine u Hrvatskoj je prošlo preko pet i pol tisuća mladih kroz projekt i ove godine, na razini cijele Hrvatske, očekujemo minimalno tri tisuće mladih.

Kakve se sve akcije provode i kave su reakcije onih s kojima ugovarate akcije?

Akcije su podijeljene na radne, socijalne i ekološke akcije. Socijalne akcije su uglavnom različita druženja i radionice s osobama koje su na marginama društva ili su posebno ugrožene – beskućnici, potrebite obitelji, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, osobe s invaliditetom i slično. Radne akcije većinom se odnose na ličenje, uređenje zapuštenih prostora i čišćenja. Ekološke akcije odnose se na uređenje vanjskih prostora, krčenje šuma, čišćenje različitog otpada i slično.

Sjećam se da sam, prije nekoliko godina kada sam ugovarala akcije, nakon akcije nazvala jedan centar za rehabilitaciju da ih pitam kakvi su njihovi dojmovi. Rekli su mi da su bili oduševljeni mladima koji su im došli te da su korisnici dva tjedna pričali o tim doživljajima. Oni nisu mogli vjerovati da postoje mladi i pozitivni ljudi koji su voljni raditi i dati svoje vrijeme za nekoga drugoga, nepoznatoga i kako im je to pobudilo nadu. To je glavni nazivnik na koji bih mogla svesti taj osjećaj koji se budi u našim korisnicima – nada da se stvari stvarno mogu promijeniti.

Foto: “72 sata bez kompromisa”

Koordinacija ovako velikoga projekta zasigurno zahtijeva mnogo vremena. Kako izgledaju vaše pripreme?

Mi kao organizatori ovaj projekt živimo cijelu godinu. U Zagrebu, s obzirom na veličinu projekta, pripreme počinju već u veljači kada počinjemo formirati uži tim. Već tada počnemo razmišljati kako ćemo organizirati akcije, promociju i logistički dio. Zatim u svibnju i lipnju počinjemo s ugovaranjem akcija. Idemo prema našim bivšim suradnicima, ali i prema novima kako bismo odgovorili na sve potrebe koju su prisutne u našem društvu, a na koje mladi mogu odgovoriti. Organizacija zaista jest složena. Nas je tridesetak koji na različitim razinama sudjelujemo u organizaciji. U Zagrebu se projekt provodi u organizaciji Studentskoga katoličkog centra Palma.

Kakva su iskustva mladih? Što ih najviše oduševi, iznenadi ili motivira?

Prije svega, volontiranje im daje potpuno novog iskustvo i drugačiju perspektivu. Velik je broj mladih koji nemaju nikakvo iskustvo volontiranja i koji nikada nisu gledali na svijet iz perspektive neke marginalizirane osobe. Kada mladi prvi put dođu u doticaj s beskućnicima ili s djecom iz domova, kada vide na koji oni načine žive, to uistinu mijenja njihovu perspektivu u budućnosti. Mlade oduševljava i ideja da se u relativnom malo vremena može puno toga postići. Projekt traje samo 72 sata, ali ostavlja vidljive i nevidljive tragove u zajednici. Imamo fotografije objekata prije i poslije akcija i tu se vidi da je netko nešto radio. Taj osjećaj zadovoljstva kod mladih da se vlastitim rukama nešto napravili je velik. Što se nevidljivih tragova tiče, ostaju prijateljstva nakon ovoga projekta, upoznaju se nove osobe, ne samo među volonterima nego i između volontera i korisnika.

Foto: “72 sata bez kompromisa”

Nastavljaju li mladi volontirati i dalje, odnosno mogu li „biti promjena“ ne samo tih 72 sata već i inače?

Prvenstveni cilj projekta je promocija volonterstva kao poželjne aktivnosti mladih u društvu. Ono što mi svakako ponudim volonterima u Zagrebu je da nastave volontirati u Volonterskom centru SKAC-a, ali i da ostanu volontirati na mjestima gdje su volontirali tijekom projekta. Ove godine planiramo još malo olakšati taj proces volonterima tako što ćemo izdati katalog volonterskih mjesta. U njemu ćemo dati popis svih volonterska mjesta kako bi mladi, koji su sudjelovali u nekoj akciji koja im je nije bila privlačna, mogli pronaći i nešto drugo za sebe. Želimo svakoj mladoj osobi pomoći da pronađe mjesto gdje ona može davati sebe za druge.

Što za tebe znači projekt “72sata bez kompromisa”?

Mogu reći da se moj pogled na projekt tijekom godina dosta mijenjao. No, ono što je uvijek bio zajednički nazivnik u organizaciji je čvrsto prijateljstvo koje se stvori uvijek među nama organizatorima. Lijepo je biti okružen s mladim ljudima koji žele nešto promijeniti i takvo je okruženje jako motivirajuće. Osim toga, naš ovogodišnji slogan je „Budi promjena“ i jako mi je drago da smo ga odabrali jer on sažima sve ono što sam živjela sve ove godine. Prekrasno je vidjeti da se u relativno malo vremena puno toga može promijeniti nabolje i da nas ne treba ograničavati papirologija. Trebamo se samo pokrenuti i nešto će se napraviti.

Poruka mladima za kraj – zašto volontirati?

Volontiranje nam daje priliku da izađemo iz sebe, svojih okvira i svojih briga, da napravimo nešto za drugoga. Na kraju se uvijek ispostavi da radeći za druge, činimo nešto dobro i za sebe. Čini mi se da je bitno da svu ljubav koju smo primili i uzvratimo. Čini mi se da nam nekada nedostaje prilika za to. Volontiranje je način da vratimo društvu ono što smo dobili.

Foto: “72 sata bez kompromisa”