Jedva sam čekala da odrastem – da odem na fakultet, da se udam, da imam djecu. Voljela sam zamišljati koliko ću djece imati i kako će se zvati. Kao spisateljica od malih nogu, čak sam svoje snove zapisivala kao priče u kojima smo moj suprug, moja djeca i ja bili glavni likovi, piše Taryn Delong s portala Catholic Exchange.

Međutim, vrlo brzo u svojim 20-ima počela sam misliti da se ti snovi nikada neće ostvariti. Nikada nisam imala dečka; par spojeva na kojima sam bio nije otišlo nigdje osim razočaranja. Imala sam socijalni anksiozni poremećaj, ali nikada nisam bila stvarno liječena od njega, a rezultat je bio da sam navršila 25 godina s uvjerenjem da nisam u braku.

Dobronamjerni ljudi su mi rekli da budem strpljiva, dogodit će se kad treba, Božji je tajming pravo vrijeme. Nikad im nisam vjerovala. Nisam željela Božji tajming; Htjela sam svoj tajming. I očajnički sam se bojala da je Božji trenutak bio “nikad”.

Stvari su se počele mijenjati godine kada sam napunila 27. Počeo sam viđati terapeutkinju i raditi s njom kako bih promijenila svoje tjeskobne misaone obrasce. I, kako sam počela osporiti ideju da se ne mogu udati, počela sam prihvaćati mogućnost da se neću udati. Morala sam napustiti svoj vlastiti plan i prepustiti se Božjem – iako nisam znala što je to.

Nimalo slučajno, otprilike u to vrijeme ponovno sam počela redovito ići na misu, počela češće moliti i pomogla u osnivanju male skupine mladih odraslih u svojoj župi. Počela sam sklapati nove prijatelje, a nekoliko mjeseci kasnije, preko tih prijatelja, upoznala sam čovjeka koji je sada moj muž. Imala sam 28 godina kada smo se vjenčali. Moje vjenčanje i moj brak došli su kasnije nego što sam oduvijek sanjala i bili su mnogo bolji nego što sam se ikad nadala.

Da je put do mog zvanja slijedio moje vrijeme, a ne Božji, moj muž ne bi bio u mom životu. Naša kći ne bi postojala. Vrijedni su čekanja, ali voljela bih da sam prije naučio vjerovati Bogu. Mogao sam te godine proživjeti u vjeri, a ne u strahu.

Evo što sam naučila od tog vremena (a učenje ove lekcije je proces koji je u tijeku!): Prepuštanje Božjoj volji ključ je zadovoljstva — i zahtijeva praksu. To predanje zahtijeva povjerenje, a ako niste navikli vjerovati Bogu, ne možete pucnuti prstima i početi mu vjerovati ništa više nego što možete početi vjerovati novom prijatelju sa svojim najdubljim tajnama.

Kao kad naučite novu vještinu, vjerojatno u početku nećete biti dobri u vjerovanju Bogu. Možda ćete se prvo morati moliti za želju da mu vjerujete. Poput oca dječaka s demonom u Evanđelju po Marku, možete reći: “Vjerujem!” dok se još uvijek molio: “Pomozi mojoj nevjeri!” (Marko 9,24). Bilo je trenutaka kada sam ponavljala tu molitvu iznova i iznova — „Gospodine, vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!”—moleći da vjera povjeri Bogu najveće brige u mom životu.

Još jedna molitva koju ponavljam u trenucima kada se osjećam tjeskobno i ne mogu prepustiti brigu Bogu je iz devetnice predaje. Devetodnevna molitva sluge Božjeg don Dolinda Ruotola, svaki dan devetnice sastoji se od poruke za koju je don Dolindo došao od samog Isusa, kao i od 10 recitacija molitve koju mu je Isus dao: „Isuse, predajem se tebi , pobrini se za sve!”

Prvi put sam čula za devetnicu rano u majčinstvu, kada sam se borila s povjerenjem u Boga, i molila sam je odmah tijekom sljedećih devet dana. Prekrasan dar ove devetnice za mene je bila molitva – “Isuse, predajem se tebi, pobrini se za sve” – koja je sada tu u mom srcu, kad god mi zatreba.

Katekizam kaže da “Otac koji nam daje život ne može ne dati nam hranu koju život zahtijeva – sva prikladna dobra i blagoslove, materijalne i duhovne. U Propovijedi na gori Isus inzistira na sinovskom povjerenju koje surađuje s providnošću našeg Oca. On nas ne poziva na nerad, nego nas želi osloboditi mučnih briga i zaokupljenosti. Takvo je sinovsko predanje djece Božje” (KKC br. 2830).